Kulin i Zima, četvrti dio

Malo kome od vas će moja priča zvučati istinito. Već se odavno ona odvojila od onoga što vi danas nazivate “realnim”. A još nismo stigli do kraja.

ZIMA

Uglavnom, da ne dužim previše, ujutro sam zajahao konja i krenuo prema vrhu brda. Ono što sam gore vidio pokušat ću vam objasniti kako najbolje znam i umijem.
Na vrhu brda bila je zaravan. Na zaravni je stajalo ogromno stvorenje, visoko oko dva i pol odrasla čovjeka, prekriveno crnom mantijom s kapuljačom. Ogromno i strašno, imalo je žensku figuru, a ispod kapuljače nije se vidjelo mnogo, osim da joj je lice bilo svijetlo, ili bolje reći bijelo. Puhalo je prema dolini strašnim hukom, kao da iz nje izlazi vjetar. Vjetar je bio leden. Sve oko nje bilo je ledeno.
Cijela zaravan se sjajila od leda. Zacrnjele grane krasile su ledenice, plato na kome je stajala se sjajio, čisto i glatko da si se mogao ogledati na njemu.
Njena pojava bila je strašna i monumentalna. Kao neka crna čovjekolika avet koja se nepokretno stoji na ledenom bespuću. Bila je okrenuta prema dolinama koje su se bijelile od njenog ledenog huka. Vidio sam samo nekoliko crtica lica ispod kapuljače. I vas bi obuzela jeza da ste vidjeli to što sam ja.
Kad je osjetila moje prisustvo, prestala je puhati i okrenula se prema meni. Da, lice joj je žensko, mladoliko. Usne svijetle, oči plave, izgledala je kao nijedna djevojka koju sam do tada vidio. Gledala je sumnjičavo, napola zatvorenim očima:
     - Čula sam za tebe. Ti si Kulin. - pričala je dubokim glasom.
     - Da, - rekoh. -Ovdje sam na putu.
Nisam znao šta više reći. - Ko ste vi?
     - Ja sam Zima. Ovdje živim i odavde pušem, ledim i mrznem.
     - Mora da sam putovao dugo. Nisam ni pomislio da za jedan dan mogu doći do mjesta gdje živite, Zimo.
     - I nisi, Kuline. Našao si put za mjesto gdje dani puno duže traju. A sada, ako imaš druga posla, idi za njima. Zbog našeg malog razgovora nisam ni puhala ni ledila, već je prošlo dosta vremena.
Ona se okrenu i nastavi puhati.

foto: Aleksandar Knežević

Da, dragi moji, tako sam ja eto našao Zimu, glavom i bradom. Da sam juče pomislio da mogu stići dovde, ne bih sebi vjerovao. I šta sada? Kako da spriječim da i dalje ledi? Morao sam je pitati:
     - Došao sam gdje sam trebao, draga gospo. Tražim Vas!
Ona se naglo okrenu:
     - Mene?
     - Ljudi iz moje zemlje se žale na Vas. Kažu da je ove godine Zima puno strašnija i hladnija nego inače. Lede putevi i česme, ne može se putovati ni hodati. Iako Vas poštujemo, gospo Zimo, ove godine Vaše je zimovanje puno strašnije nego prije.
     - Želiš da ti kažem zašto je tako? Svake godine kada se Ljeto povuče u san, a ja stanem na ovo mjesto, čujem od ljudi grozne riječi. Niko me ne voli, niko me ne želi. Niko ne želi da prizna da i ja imam ravnopravno svoj dio godine, nego bi me najradije smjestili da spavam zauvijek. Eto Kuline, poruči svojim ljudima da će im ova zima biti strašna i da neću prestati dok im se moj bijes ne uvuče u kosti za svagda. I idi što prije, već si me dovoljno zapričao da mi nije ostalo još mnogo vremena.

Kulin i Zima, prvi dio
Kulin i Zima, drugi dio
Kulin i Zima, treći dio
Kulin i Zima, peti dio
Kulin i Zima, šesti dio