Skromnost me je koštala i velikih titula - iako su mi nudili, nisam htio biti kralj. Nisam se nikad ni osjećao kao kralj, tako da moje ime pamte rijetki, a razlozi zbog kojih me pamte još su rjeđi.
Ova priča će vam dati još jedan razlog zbog kojeg bi me mogli pamtiti. I opet ne kao kralja, nego kao čovjeka sa željom da pomogne ljudima. Kako ljudima, tako i sebi.
Hvala na pažnji svima koji moju priču čitaju. Hvala i piscu ovih redova koji je odlučio da je napiše i njegovoj Majdi koja mu je pomogla više nego što bi i on mogao da prizna.
Da ne budem preopširan, pričat ću vam u dijelovima. Nadam se da ćete uživati.
HLADNOĆA
Tek što je šareno lišće počelo padati s grabova i bukvi, a dobri su Bošnjani započeli skupljati plodove što su im dali usjevi i voćke, s velikih bosanskih planina zapuhaše hladni i mrzli vjetrovi. Vjetrovi su bili toliko hladni da počeše mrznuti suhe šljive i jabuke u podrumima, a stoka i sitna živalj poče se sklanjati po štalama, čumeći u mraku i tišini. Ljudi se obukoše u topliju odjeću, navukoše obuću od vučije kože i počeše nositi debele kape, kao za najhladnijih zimskih noći. Rijeka Bosna se po zadnjem opadnutom listu smrzla uz obale tako da se po njoj moglo hodati.
Hladni vjetar je puhao nekoliko sedmica i onda padoše hladne kiše. Gle čuda - ledenice se uhvatiše po strehama, a voda se zaledi na kamenim putovima, čineći ih teško prohodnim. Snijega nema, nije mu još vrijeme, ali led je tu - bijaše hladno kao nikad prije. To sve pred kraj jeseni, sunce se još zadržavalo na nebu, rode i laste su prelazile preko brda i odmarale se na dimnjacima i šindrama. I one su žurile da pobjegnu od hladnoće. Prije nego joj je došlo vrijeme, zima je naveliko počela svoj pir.
 |
| foto: Aleksandar Knežević |
A ljudi k'o ljudi. Odmah počeše tražiti objašnjenja u nerazumljivom i ljutiti se na neviđeno - naljutili smo Majku Prirodu, sad će da se sveti. Mnogi su mislili da znaju razloge njene ljutnje - te ne ide se u hiže kao nekad, te izgubili smo poštovanje prema roditeljima, te ne pomažemo jedni drugima. Bilo je onih koji su počeli prozivati i mene - da sam ja taj koji se zamjerio Majci Prirodi i da trebam učiniti nešto da hladnoća ode.
Meni je takođe bilo hladno. U dvorima smo ložili suhu hrastovinu koja gori brzo, hodali ogrnuti kožama i spavali pokriveni preko glava. Iz kamenih zidova je izbijala ledina, nismo mogli držati ruke na dijelovima zida na kojima nema baklji. Jeli smo brzo da se hrana na stolu ne bi ohladila. Jer ako bi se ohladila, brzo je postajala i ledena. Nikad do tada nisam osjetio komadiće leda u supi.
Did Rado, spori starac sa šezdesetak ljeta, je stalno gunđao. To se moglo vidjeti po pari koja mu je izlazila iz usta. Dok je hodao, pričao je sam sa sobom - jasno se moglo vidjeti kako mu para izlazi u neravnomjernim talasima. Jednom mi je u prolazu sav prepadnut, onako sa iskolačenim očima, rekao:
- Stare dide su govorile da će doći dan kada će ljudima svakodnevno izlaziti para na usta. Izlazit će od bolesti i nezdravih navika. Sad vidim na šta su mislili.
Sad i ja vidim da se Rado malo zanio predskazanjima starih dida. Posmatrajući neke od vas, dragi moji, vidim na koju su paru stare dide mislile.
Nejse, ono što se dalje dešavalo nije bilo ni u kakvim predskazanjima. Jednog jutra me je probudio sluga, sav zadihan i zajapuren. Otkako je hladnoćâ, spavao sam dugo i teško se dizao iz tople postelje. Nisam im dao da me bude, osim ako je neka važna stvar u pitanju. Sluga me je probudio i otišao, ostavljajući me da kroz snenu pamet razmišljam šta li se moglo desiti. Da li su došle tuđe vojske u zemlju? Da li je opet neki despot odlučio praviti svoju banovinu? Teške misli padaju vladarima napamet. Ponaročito kad ih se budi u rana jutra.
Kulin i Zima, drugi dio
Kulin i Zima, treći dio
Kulin i Zima, četvrti dio
Kulin i Zima, peti dio
Kulin i Zima, šesti dio
Nema komentara:
Objavi komentar