DAN
Nemojte se smijati mojoj sudbini, dragi moji, nije mi bilo nimalo lako: ići putom koji ne vidim, za nečim što ne poznajem i na vrijeme kojeg ne znam da li imam. Teško da bi ko od vas htio naći u takvoj poziciji.
Za sve je kriv did Rade. Njegov položaj može opravdati sve, a bezobrazluk mu ne bi moglo oprostiti pola svijeta. Ali šta sam mogao – iznevjeriti sebe i svoj dvor pred tim ljudima – nikako. Njegova bahatost i sigurnost u ovu budalaštinu mogla bi koštati mene. Njega, starca pred smrtnom posteljom, ne košta ništa.
Jašući, razmišljao sam mnogo o njemu. Iako mi je bio nemalo drag i dobar, ovaj ispad mi je poljuljao vjeru u njegovu dobrodušnost. Odjednom mi je taj tihi i čudni čikica postao stran i nerazumljiv i, kako je vrijeme prolazilo, nerazumljivost mi se pretvarala u otvoreno neodobravanje njegovog djela. Nemojte misliti da mi nije padalo napamet da se vratim i otpustim ga iz službe. Ali onda bih imao još veći problem, je li tako? Da did koji je obećao u moje ime borbu za dobro da bude smijenjen, ban da je u dvorima, a hladnoća da i dalje ledi sve što hoda. Seljani su često spletkaroši i umišljene sveznalice. Naročito glavešine koji su imućniji i koji misle za druge.
Jašući, razmišljao sam mnogo o njemu. Iako mi je bio nemalo drag i dobar, ovaj ispad mi je poljuljao vjeru u njegovu dobrodušnost. Odjednom mi je taj tihi i čudni čikica postao stran i nerazumljiv i, kako je vrijeme prolazilo, nerazumljivost mi se pretvarala u otvoreno neodobravanje njegovog djela. Nemojte misliti da mi nije padalo napamet da se vratim i otpustim ga iz službe. Ali onda bih imao još veći problem, je li tako? Da did koji je obećao u moje ime borbu za dobro da bude smijenjen, ban da je u dvorima, a hladnoća da i dalje ledi sve što hoda. Seljani su često spletkaroši i umišljene sveznalice. Naročito glavešine koji su imućniji i koji misle za druge.
 |
| foto: Aleksandar Knežević |
Jahao sam polupustim predjelima prateći ledeni vjetar. Kako je vrijeme prolazilo, naselja je bilo sve manje, osamljene kuće iz kojih je izlazio dim kroz dimnjake postajale su sve rjeđe, dok nisu sasvim nestale. Mostova više nije bilo, prelazio sam potoke po koritima. Utabane staze su nestale, provlačio sam se kroz granje i šumarke. Tu i tamo viđao sam tragove jelena, medvjeda, vukova i lisica. Konj je postajao sve nemirniji, iz nosa mu je izlazila para i disao je sve teže. Tu i tamo bi zastajao da oslušne sumnjive zvukove. U tim trenucima osjećao sam strah od nečeg nepoznatog, stavljao bih ruku na dršku mača i osluškivao. I uvijek bi nastavljali dalje, još oprezniji i napetiji. Išli smo sporo prateći ledeni vjetar. Bivao je sve jači i ledeniji.
Uz zalazak sunca dođosmo na podnožje nekog većeg brda. Puhalo je na visini, vidjelo se po zaleđenom drveću koje se njihalo, ali podnožje i strane brda bile su čudno mirne. Nije bilo ni leda ni hladnoće. Odlučih da tu zanoćim. Bitno je bilo popeti se na dobru visinu zbog zvijeri i naći udobno sklonište. Penjući se gore, primjetih da konj živnu, poče brže hodati, kao da mu je ovaj topliji zrak mnogo prijao. Negdje na pola puta do vrha primjetih pećinu. Odlučih tu zanoćiti.
Iz pećine je izbijao topli zrak. Nosnice su mi konačno popustile, mogao sam da dišem duboko i ponovo osjećam mirise. Začas mi je se cijelo tijelo ugrijalo. Bilo je i dosta vegetacije, koju čudom ova ledina nije ni dotakla. Sigurno je zbog toplog zraka, pomislih.
Nakon obilne večere zaspao sam. Spavao sam tvrdo i čvrsto.
Jutro me je probudilo milujući me po obrazima. Sunce, koje nisam osjetio već nekoliko sedmica sada je peklo odviklu kožu neumoljivo i milo. Oh, pomislih, kakva ljepota! Sunce je još imalo šta za reći – malo zbog visine na kojoj sam bio, malo zbog toplih dana koji su trebala biti potkraj jeseni.
Kulin i Zima, prvi dio
Kulin i Zima, drugi dio
Kulin i Zima, četvrti dio
Kulin i Zima, peti dio
Kulin i Zima, šesti dio
Uz zalazak sunca dođosmo na podnožje nekog većeg brda. Puhalo je na visini, vidjelo se po zaleđenom drveću koje se njihalo, ali podnožje i strane brda bile su čudno mirne. Nije bilo ni leda ni hladnoće. Odlučih da tu zanoćim. Bitno je bilo popeti se na dobru visinu zbog zvijeri i naći udobno sklonište. Penjući se gore, primjetih da konj živnu, poče brže hodati, kao da mu je ovaj topliji zrak mnogo prijao. Negdje na pola puta do vrha primjetih pećinu. Odlučih tu zanoćiti.
Iz pećine je izbijao topli zrak. Nosnice su mi konačno popustile, mogao sam da dišem duboko i ponovo osjećam mirise. Začas mi je se cijelo tijelo ugrijalo. Bilo je i dosta vegetacije, koju čudom ova ledina nije ni dotakla. Sigurno je zbog toplog zraka, pomislih.
Nakon obilne večere zaspao sam. Spavao sam tvrdo i čvrsto.
Jutro me je probudilo milujući me po obrazima. Sunce, koje nisam osjetio već nekoliko sedmica sada je peklo odviklu kožu neumoljivo i milo. Oh, pomislih, kakva ljepota! Sunce je još imalo šta za reći – malo zbog visine na kojoj sam bio, malo zbog toplih dana koji su trebala biti potkraj jeseni.
Kulin i Zima, prvi dio
Kulin i Zima, drugi dio
Kulin i Zima, četvrti dio
Kulin i Zima, peti dio
Kulin i Zima, šesti dio
Nema komentara:
Objavi komentar