12.1.14

Kulin i Zima, šesti dio

POVRATAK

foto: Aleksandar Knežević

Neću da vam pričam o putu nazad. Mnogi od vas mi ionako neće vjerovati ovoj priči, pa ću se samo zadržati na nekim najzanimljivijim dijelovima, za one koji moju priču prate. Samo jedno vam mogu reći. Cjelodnevnim putem nazad imao sam o čemu misliti.
Na povratku me dočekaše sluge. Rekoše da je ledeno vrijeme prestalo nedugo nakon što sam otišao, da je bilo još nekoliko ružnih dana, ali sveukupno je bilo podnošljivo. I da, napomenuše još jednu sitnicu - na početku proljeća zapuhalo je par puta. Kažu da je puhalo tako da je lonac na vatri sa ključalom vodom s jedne strane ledio.
Rekli su da je did Rade na postelji. Da, i o njemu sam mislio na povratku.
Rekao mi je da nije dao da se bira novi ban, iako me nije bilo par mjeseci. Rekao mi je to tiho i poslovično, onako kako on zna. Gledao me je tako i dok sam mu pričao šta mi se je desilo gore na zaravni. Kad je dočekao kraj moje priče, onako mrzovoljno i zaključno promrlja: “Da, babine huke”. Od tog događaja ljudi počeše i ponavljati ove riječi dide Rade svaki put kad zapuše onaj sjeverac na poljeće.
Za njega i njegovu brzopletost više ne imadoh tešku misao. Ovo se završilo tako da su ipak svi bili na dobitku. Osim Zime, pretpostavljam.
Ne znam šta se desilo dalje na tom brdu. Ne znam ni kako je Majka Priroda reagovala kad je saznala ponašanje svoje jedljive i osvetoljubive kćeri. Znam samo da od tada zima više nije ledila kao te godine.

Kad god se po bosanskim vrletima prožme ledina, mene prožme sjeta na ovaj događaj, na čudnu djevojku koja je grmila od bijesa i na bezosjećajnu uvjerenost dida Rada. Zima je svake godine tu, nekad jača nekad slabija, alli od te godine nikad nije onako strašna.
Dida više nema godinama, on je svoj ovozemaljski put završio davno. Valjda zato što nije volio puno da komentariše nit da priča o događajima koji su se dešavali nekada. Ja sam eto imao privilegiju i mogućnost da ih kažem - zato sam i živ toliko dugo.

Zahvaljujem se svima koji su mi omogućili da se ispričam - piscu ove priče koji je odlučio da napiše moje riječi, Majdi koja mu je pomagala i naravno vama koji ste je čitali. To nikad prije nije bilo moguće - sada evo jeste. Drago mi je što sam zbog vas i dalje živ i, ako mi dozvole nekad ovo dvoje pomenuti, pričat ću vam još.

Uzdravlje dobri moji!

Nema komentara:

Objavi komentar