Nevjerovatno, pomislih, neko stvarno ne može biti miran sa sobom. Ako je ona to što jeste - zima - ledena i hladna, zašto joj je smetalo je neko mrzi takvu. Biti svoj ne bi trebalo biti teško, naročito ako si na ovaj svijet donesen takav. Svog životnog poziva se niko ne bi trebao stidjeti. Vidio sam do tada i puno gorih i težih poslova nego prije, ali nikad nikoga ko bi mogao svoju srdžbu pretvoriti u ovoliki bijes i prenijeti ga na ljude.
 |
| foto: Aleksandar Knežević |
A onda joj se zagledah u lice. Oči me nisu varale, njeno lice dobilo je bore i izgledalo je mnogo starije nego prije nekoliko trenutaka. Tada mi sinu - pa da, ovdje vrijeme prolazi jako brzo. Od mladolike gospe Zime, već je postala već sredovječna žena. Puhanje je i dalje bilo ledeno i stabilno. A ako bih je ja dovoljno dugo zapričao, da je ometem od puhanja, vjerovatno bi i njeno vrijeme puhanja brzo prošlo. Ljeto kadtad mora doći.
- Da li ti je Majka Priroda dozvolila tako nešto?
Prestade puhati i okrenu se žustro. Vidjeh izborano lice, stvarno je starila:
- Puhat ću i ledit ću najbolje što mogu. Kad Majka čuje za ovo, moj dio godine će ionako proći.
- Ne bojiš se Majke?
- Ne, mali čovječe, moja Majka mi je dala da radim ono što niko ne voli, da ledim i da pušem. Svi bježe kućama, ne vole izlaziti vani. Čak ni vojske ne idu u pohode kad znaju da ću ja ubrzo doći. Moj brat je dobio da grije i topli, za njegovo vrijeme ljudi rade, putuju i uživaju u životu. Kad mi je mogla to uraditi, mogu i ja ovo - da joj barem jednom pokažem da mogu i da sam zaslužila bolje.
- Misliš li da ćeš nakon ovoga zaslužiti bolje? - leđa su joj se počela savijati, glava joj je bila spuštenija nego prije.
- Vi ljudi i vaša pitanja. Ovdje su uloge podijeljene davno. Podijeljene su nepravedno i to primjećujem iznova svake godine. Nepravedno jer sam dobila gori dio. Promijeniti se neće nikada, ali ću barem uspjeti da pokažem svu svoju snagu. I čim se ti ovdje Kuline, vidim da sam uspjela - da me se ljudi boje, da se boje moje moći i svega što im donosim. Makar se to desilo jednom, upamtit će me.
- Upamtit će te po lošem… - ne završih, a ova već starica sa koščatim tankim rukama poče:
- Tu sam da budem loša, da im pokažem da od lošeg uvijek lošija mogu biti. I da će me poštovati kao nikad do sada. Od ove godine, na spomen mog imena, ljudi će šutjeti i plašiti se. Šutjeti će jer neće imati puno za reći i plašiti se opet mog divljanja. Smirit ću ljude i njihove jezike i napraviti od svoje misije nešto veliko i važno…
Tu prekide rečenicu. Iz pravca gdje se nalazila pećina gdje sam prespavao začu se tutnjanje. Na zaravni se pojavi mladić, mišićav i krupan kao dva i pol čovjeka sa komadom tkanine preko slabina. Led oko njega poče pucati i padati sa zaleđenih grana. Duboke brezde izlomeljenog leda su se nezaustavljivo širile po visoravni, dođoše do Zime i nastaviše dalje, rastavaljući glatku ledenu površinu u male dijelove pa djeliće leda. Onda se topio i ostavljao smeđu zemlju na kojoj su se vidjeli jedva vidljive vlati svježe trave.
- Eto Kuline, reče starica, toliko si mi vremena uzeo da nisam ni primjetila da je moja polovina godine završila. Ljeto je već tu, a nisam ni ledila cijele godine. Prije nego što odem zapuhat ću još jednom.
Baba se okrenu prema dolinama i baci još nekoliko kratkih i ledenih hukova. Ipak nisu bili ni slični onima što ih je bacala kao djevojka. Pognute glave ode na svoju stranu zaravni. Na njeno mjesto stade Ljeto i poče svoj pir.
Prestade puhati i okrenu se žustro. Vidjeh izborano lice, stvarno je starila:
- Puhat ću i ledit ću najbolje što mogu. Kad Majka čuje za ovo, moj dio godine će ionako proći.
- Ne bojiš se Majke?
- Ne, mali čovječe, moja Majka mi je dala da radim ono što niko ne voli, da ledim i da pušem. Svi bježe kućama, ne vole izlaziti vani. Čak ni vojske ne idu u pohode kad znaju da ću ja ubrzo doći. Moj brat je dobio da grije i topli, za njegovo vrijeme ljudi rade, putuju i uživaju u životu. Kad mi je mogla to uraditi, mogu i ja ovo - da joj barem jednom pokažem da mogu i da sam zaslužila bolje.
- Misliš li da ćeš nakon ovoga zaslužiti bolje? - leđa su joj se počela savijati, glava joj je bila spuštenija nego prije.
- Vi ljudi i vaša pitanja. Ovdje su uloge podijeljene davno. Podijeljene su nepravedno i to primjećujem iznova svake godine. Nepravedno jer sam dobila gori dio. Promijeniti se neće nikada, ali ću barem uspjeti da pokažem svu svoju snagu. I čim se ti ovdje Kuline, vidim da sam uspjela - da me se ljudi boje, da se boje moje moći i svega što im donosim. Makar se to desilo jednom, upamtit će me.
- Upamtit će te po lošem… - ne završih, a ova već starica sa koščatim tankim rukama poče:
- Tu sam da budem loša, da im pokažem da od lošeg uvijek lošija mogu biti. I da će me poštovati kao nikad do sada. Od ove godine, na spomen mog imena, ljudi će šutjeti i plašiti se. Šutjeti će jer neće imati puno za reći i plašiti se opet mog divljanja. Smirit ću ljude i njihove jezike i napraviti od svoje misije nešto veliko i važno…
Tu prekide rečenicu. Iz pravca gdje se nalazila pećina gdje sam prespavao začu se tutnjanje. Na zaravni se pojavi mladić, mišićav i krupan kao dva i pol čovjeka sa komadom tkanine preko slabina. Led oko njega poče pucati i padati sa zaleđenih grana. Duboke brezde izlomeljenog leda su se nezaustavljivo širile po visoravni, dođoše do Zime i nastaviše dalje, rastavaljući glatku ledenu površinu u male dijelove pa djeliće leda. Onda se topio i ostavljao smeđu zemlju na kojoj su se vidjeli jedva vidljive vlati svježe trave.
- Eto Kuline, reče starica, toliko si mi vremena uzeo da nisam ni primjetila da je moja polovina godine završila. Ljeto je već tu, a nisam ni ledila cijele godine. Prije nego što odem zapuhat ću još jednom.
Baba se okrenu prema dolinama i baci još nekoliko kratkih i ledenih hukova. Ipak nisu bili ni slični onima što ih je bacala kao djevojka. Pognute glave ode na svoju stranu zaravni. Na njeno mjesto stade Ljeto i poče svoj pir.
Nema komentara:
Objavi komentar