21.12.13

Trljanje sevdalinki

Zbog nedostatka svoje kreativnosti ili samo puta za bržom zaradom, trljanje sevdalinki na world music platformama postalo je najčešći izraz novih "projekata" muzičkih produktivaca. Namjerno izbjegavam izraz "reproduktivac" jer bi se oni naježili kad bi ih nazvali tako.
Jako je teško i definisati sve aspekte ovog djelovanja, pa se možemo koncentrisati samo na neke.
Poznata je pojava da se sterilnost u kreativnosti liječi trljanjem već postojećeg na malo drugačiji način. To radi ne samo umjetnik, nego i svaki usmjereni stvaraoc. Traženje jezika i izražaja unazad (npr. "Garage" - Metallica, album obrada najboljih tuđih pjesama došao je u momentu poslije zenita karijere, kao hommage njihovim uzorima) nije nimalo loše. Međutim, loše je ako je to jedini izraz muzičara, u množini.
Liči mi najokrutnije trljanje već istrljanog veša. Kao one pralje kad uzmu nazubljeni lim i vešni sapun, odu na potok, izvade prljave gaće i deru ih satima dok ne pobijele. Gaće koje su prošle godine trljanja i sad ne liče ni na šta.



Danas je sevdalinke jako teško slušati. Kao što bi bilo teško čitati roman Dostojevskog prepisan od strane pisca nekim neobičnim fontom. I još da ti taj roman neko predstavi kao svoj kreativni uradak. I još kad ti kaže da je savršeni spoj modernog i starog. Nije care, to je glupo.
Glupo je i zbog izbora muzičkih elemenata u "kompozicijama". Pralje ne jebu živu silu, afričkim i brazilskim ritmovima deru metriku teksta, akordima izazivaju moj slušni aparat (tri tona čine akord, neki su svjetske karijere napravili na ta tri tona), upadicama na duvačima bi prepali i Gustava, a pjevači pjevaju loše. Većinom. Neki pjevaju dobro, a neki jako, jako loše.
U nekoliko projekata obrađivača sevdalinki vidjelo se da se može ubrati i fine love. Najvjerovatnije da i tu postoji jak motiv. Tako pralje sa potoka ubiru lovu onima koji zaista vrijede, kreativnim, pjesnički i muzički jakim. Joj care, i to je glupo.

Za neke dobre stvari treba proći vremena. Tako je Dubioza već napunila Skenderiju, preko zagrebačkog Doma športova. Štuke su napunile salu u Beogradu, ubrzo će i ovamo. A pralje napune nabrzaka za par tezgi i više ih nema.

Evo i link Alimanovićeve obrade stare melodije. Raspisana je za veliki orkestar, pisana je brižljivo, čitko, jasno i kvalitetno, što je za pralje iz ove priče dosta nejasan posao. Ipak jedna stvar se može naučiti - ako nemaš dobrog pjevača, onda ga ne sanjari. Postoje ljepši i bolji načini.


Nema komentara:

Objavi komentar