Zvuk je od prvog albuma isti - konkretan, kvalitetan i jasan. Iako je uvijek "prljav" elektroničkim zvukovima, ritam mašinama i procesorima, odiše konkretnošću i prefekcionizmom. Distorzija daje čvrstinu i kada se uklopi sa gitaristom koji šta hoće dobijemo postojani i konstantni zvuk koji traži pažnju. Najbolji adut im je živa svirka - ako ste ih slušali, znate o čemu pričam. Za one koji nisu obavezno nađite bilo koji živi album (moj prijedlog "Happy new ear" 2001.) i onda ćete znati. Gomila zvuka, energije i pefrektnog nereda.
Neusporeni puls je u našem okruženju posebna tema. U finim godinama briju kao i prije petnaest. Nekako mi se čini da je Đule otpočetka znao šta hoće (od početka je samo još Srba tu) i da je istrajnost u tom cilju sama za sebe postavila put da se njime gazi dalje. Na zenitu dotadašnje karijere (album Spisak razlog) činilo da su dostigli vrhunac i da bi tu negdje moglo početi lagano prelaženje u neke druge izraze. Ipak sa Lavirintom nastavljaju istu priču, istom žestinom, a logični produžetak je i Neumeren u svemu. Izraz kojeg su izgradili je dobar i kvalitetan, oni ga dišu i zato su toliko jaki i postojani.
Multimedijalni prikaz i vizuelni identitet je šarolikost i promišljenost u idejama uz stalno prisustvo kvalitetne realizacije.
Na "Neumeren u svemu" nećete čuti ništa novog. On nastavlja priču Lavirinta - držanje trona jednog od najjačih bendova u Srbiji. Meni se izdvojila Prva i posljednja kap.
Nema komentara:
Objavi komentar