Atonalnost ili Atonalitetnost

Kao i bezbroj stručnih termina koji na silu ulaze u naš jezik, ovo je jedna od tipičnih primjera. Iako vam neće biti jasna ukoliko nemate bilo kakvo teoretsko znanje o muzici, možda negdje prepoznate neke vaše pogrešno protumačene stručne izraze.
Kad je početkom prošlog stoljeća umjetnička muzika došla do nivoa kada je sve postalo već poznato i kad se muzički jezik toliko izlizao da mu se više nije mogao naći novi izraz, kod umjetnika sumnjivog formata i još sumnjivijeg talenta počeo se pojavljivati novi muzički jezik. Taj jezik je podrazumjevao gađenje i kontrastav prema tonalitetu kao osnovi muzičkog toka. Baziranje muzike na tonalitetu je sve ono što čujete, a da valja, npr, pop, mocart, džez, Halid, lambada i motorhed. Pa se vi nađite ovdje. Uglavnom svi bi se našli u ovome da vam neko pusti gore pomenutu umjetničku muziku.
Tonalitet kao osnov za melodiju je izgrađen u antičko doba i postoji sve do danas. To je sistem tonova koji se nalazi u melodiji. Prilikom vala novih umjetničkih tokova početkom prošlog stoljeća, umjetnici sumnjivog formata i još sumnjivijeg talenta su počeli da komponuju bez tonalitetnih odnosa. To je kao kad se pojavi pjesnik koji mrzi rimu i izbjegava je u širokom luku. Moj kont je da bih ju i ja izbjegavao kad bi moj talenat bio daleko od Mikinovog ili Aleksinog. Ali to je druga priča.
Uglavnom, naši akademski krugovi su požurili da prihvate novi val umjetnizma, pa su mu nepromišljajući dali naziv: atonalnost, atonalna muzika. U prevodu sa grčkog - a je negacija, ton, tonus je zvuk. Znači kad neko komponuje atonalno djelo, ustvari ga ne komponuje? Ili kad vi slušate to djelo, vi ga ustvari ne slušate?
Razmišljajući o pravom terminu, po svim jezičkim konstrukcijama, jedini pravi izraz je atonalitetnost. Eto, profesore, pošto nisam smio zucnut o ovome, živite u svom neznanju. A ja cu da mirno sjedim kod kuće i kontam da sam pametniji od vas.