Nikad napisani marfijev zakon

Scena prva: približavam se kružnom toku. Ispečim oči, okrenem uši naprijed, smanjim muziku i psihički se pripremim za stresove zvane "ulijetanja sa lijeve strane". Izbacim iz treće, vratim u drugu i držim kvačilo da mogu što brže uletit u svoj prostor, garantovan zakonom. I dok sam naget na volan u džepu zazvoni. Tačno pored slabina. I još po zlu vibrira. Trese mi ono malo privatnog tijela; zvuk mu je onaj koji me budi kao horor iz dnevnih spavanaca. Pojas preko mene i nervozni pokreti desnom rukom, ne bi li ga dohvatio. Zavlačim ruku u džep i okrećem volan. Vitoperući se na sjedištu, lagano pomjeram težinu i puštam kvačilo. Mrcina od Mercedesa ne voli nagle pokrete, odmah se zaljulja i napravi od lađe najnezgodniji kajak.
Uletim u kružni tok, psujem sve što vidim oko sebe - cvijeće na kružnom, golfove i trafike. I dok izlazim iz kružnog toka na čistinu, mir i tišinu, prihvatam mobitel sa oba prsta i prinosim ga da vidim ko zove, da pripremim intonaciju nastupajućeg "halo". A ono ništa - "missed call".
Scena druga: vidim ja Mačka. On sa curom, ja sa curom. Obavimo službeni bio razgovora - ovo je ona, ovo je ova, pa pređemo na privatni.
Pa kako si, dobro si. Jesi li mi ono, jaooo rekoh nisam, nisam znao kako cu. Pa vako, počne Mačak, trebo bi ovo, trebo bi ono. A njih dvije stale na tribine iza nas, jedna na Jugu, jedna na Sjeveru. Pa se ne može odrediti koga više mrze - svoje muške, oboje muških, sebe međusobno ili sve odreda.
Dok mi Mačak pojašnjava, zazvoni mi u torbici. Dok ga slušam kako se pati da sve svede na par rečenica, desnom rukom prebirem među tabakerom, upaljačem, izvještajima sa bankomata, ključevima, ličnom, vozačkom, saobraćajnim i još sijasetom stvari koje mi zatrebaju svaki dan. A njega ne mogu upecat.
Kada se od muke počnemo pozdravljat, jer vidi da sam i ja, kao i djevojke naše, stisnuo zube i obećavati jedno drugom na se čujemo preko fejsa, napokon ga upecam. I opet "missed call". U momentu kada ne smijem da psujem, sva mi je negativna energija usmjerena na sijalicu iznad glave. Pa pobogu, to je taj marfijev zakon. Koji nikad nije ni postao zakon, jer čovjek najvjerovatnije nije imao mobitela.
Jedina struktura ljudi za koje ovaj zakon ne važi je moj stari i njemu slični. Svaki put kad me napokon dobije kaže da nema potrebe da se ne javljam, jer sam mu cvaju vratio prošle sedmice.