Intervju sa Kemom obavljen je u opuštenoj atmosferi dijaloga u IP licima. Nadam se da će on pomoći onima koji se dosad nisu upoznali sa njima da to urade i onima koji ih poznaju da vazda mogu zraknuti u neke detalje grupe.
Kemo, da bi ovaj intervju bio iole ozbiljan, morat ćemo početi sa
nekoliko standardnih pitanja. Daj nam za one koji prvi put čuju za V. E. K.
reci nešto ukratko o historiografiji benda.
V.E.K. je nastao tamo negdje
početkom 21.vijeka, kada su se dva dobra prijatelja našli na partiji stonog
tenisa i uz usputnu priču odlučili da osnuju bend. Fako je uzeo funkciju
bubnjara, a Gogo, pošto je već nešto znao da svira na gitari, postao gitarista.
U međuvremenu bendu se pridružio Sana kao basista i u toj postavi su imali
svoje prve nastupe. Čini mi se da je prvi koncert bio u Gornjem Vakufu povodom
otvaranja neke javne česme. Poslije toga u bend kao pjevač dolazi Kasim, jer je
znao dobro da pjeva, a još bolje da se dere. To je prva postava koja nastupila
na gomili koncerata po Zenici i pokoji u u Travniku. Pošto su sva četvorica
benda bili opsjednuti poštovaoci Kurta Cobain-a i njegove Nirvane, većinom su
se svirale njihove stvari, a i prve „autorske“ pjesme su u stvari bile prepjevi
Nirvaninih stvari. Onda, valjda sazrijevanjem, se počinju praviti i prave
autorske stvari, mada je u to vrijeme se znala obraditi koja dječija pjesmica
tipa „Trči zeka iz daleka“ i „Pipi“. Vjerovatno zbog te ozbiljne zezancije i
karakterističnih scenskih nastupa, bend je našao svoju publiku i svirke su bile
zaista solidno posjećene. Jedne avgustovske večeri, na jednoj rođendanskoj
zabavi sam sjedio za stolom sa Fakom, Sanom i Kasim i tada sam pozvan u bend.
Pristao sam i od tad V.E.K. postaje petočlani bend. Taj period karakteriše
kamara dobrih svirki, jer ih je u Zenici tada zaista bilo puno. Bilo je tada
još dosta zeničkih dobrih bendova i svirke su bile česte i tada je u našem
gradu postojala nekakva scena, koja je puno obećavala. Spletom okolnosti Kasim
napušta bend, a poziciju pjevača preuzimamo Gogo i ja. Vremenom je Gogo to
izbjegavao, pa sam je preuzeo tu funkciju. Poslije toga bend ide jednim putem,
najbolje opisanim kao drugarska zafrkancija i uživanje u ranim 20-tim godinama.
Tu spadaju i klasični problemi oko prostora za probe, instrumenata i opreme,
ali sve te probleme smo prolazili junački i nismo dali da nas i ko zeza, a
druge smo zezali... Prije par godina Sana je otišao da živi u Austriju, pa smo
morali naći novog basistu. Nakon velike potražnje, a i ponude, našli smo Begu u
kojem smo prepoznali onaj duh koji nam odgovara. I tako zadnjih par godina Bega
je basista, a Sana dijaspora benda.
Daj sam nešto o
snimografiji benda.
Prva studijska stvar koju smo
snimili bila je „Neću da budem metalac“, čini mi se 2004.godine u studiju „Naša
djeca“, a čiko koji je čačk'o miksetu i sve to upakovao je bio Saša Kolar. Par
mjeseci prije toga smo snimili jedan jako čudan, ali zanimljiv live demo album.
To je u stvari sirovi live snimak sa svirke u travničkom „Alter artu“, koju nam
je predložio i sredio naš stari poznanik Elvis Dolić. Na tom snimku je Gogo
svirao bass, jer je Sana u to vrijeme bio na odsluženju vojnog roka.
Nakon toga snimamo „Metar drva“ u
studiju kod velikog gospodina Davora Logarića, koji nas je fakat uvijek
gotivio, a i učio na nama J.
U ljeto 2011.godine našli smo se na kompilaciji zeničkih bendova, koju je
osmislio i organizovao zenički OC „Zenica zove“. Naime, nakon uspješnog prvog festivala „Zenica zove“ od prikupljenih sredstava je finansirano
snimanje jednog veoma dobrog kompilacijskog albuma. Tu smo učestvovali sa dvije
pjesme „Moj grad gori“ i „Zlata“. Kompilacija je urađena u saradnji sa
organizacijom „Naša djeca“ u čijem je studiju snimljen kompletan sadržaj.
Tehnički imamo četiri studijski
snimljene pjesme i velik broj ideja za nove, za koje se nadamo da ćemo se
jednom natjerati da snimimo i zaokružimo taj iskaz naše budaleštine i mladosti.
Imamo i live snimak pjesme „Glista“, a to je suštini skinuti zvuk sa VHS snimka
BHT emisije „Niđe veze“, na kojoj smo jednom gostovali. Kvalitet zvuka je isti
kao naziv emisije, ali eto nama je nešto drag.
Daj sad nešto o
Čeliku ove sezone.
Da smo bluzeri, Čelik
bi nam bio ogromna inspiracija.
U pjesmi „Neću da
budem metalac“ spominje se kafić „Muha“. Možeš li za čitaoce koji ne znaju da nam ukratko kažeš o kakvom je kafiću riječ.
Legendarni kafić na bulevaru kod
stare pijace. Puno se tu kafa popilo i razmjenilo gitarskih znanja. Dosta je
metalaca i sličnih tu izlazilo i zato je se našao u našim stihovima. Fakat smo
voljeli „Muhu“ i njenu kafu od 0,50 KM. Nažalost, „Muhe“ više nema...
Ko je Zlata?
Gospođa Zlata je Gogina i Fakina
komšinica. Žena britkog uma, odlučne riječi i zapanjujuće radoznalosti. Lično je nikad nisam upoznao, ali Gogo mi je toliko o njoj pričao da je zaista
ne trebam upoznavati. Pjesma je nastala nakon jedne kafanske partije između
Goge i mene, u kojoj je Gogo imao nekih zamjerki po pitanju njezinog utjecaja
na određene kućne prilike u Goginom domaćinstvu. Poslije smo sabrali dva i dva,
zviždanjem skontali neku melodiju i tako je nastala pjesma „Zlata“.
Neće ti biti problem
da nabrzaka nabrojiš koji su vam bendovi uzori. Pošto nisi Dino Merlin mogao bi
da napraviš paralele vaših pjesama i onih čije su vam melodije iskorištene u
pjesmama. (ovu drugu rečenicu možemo izbacit)
Početak V.E.K.-a je obilježen
Nirvanom. Prve furke su bile njihove furke. Prve melodije na koje smo
nabacivali naše tekstove su bile njihove pjesme. Recimo naš „klasik“ „Sere mi
se“ je u stvari melodija Nirvanine „Floyd, the barber“. Dan danas Gogo svira gitaru kao Kurt, osim
što ne razbija gitare i što je klasični dešnjak. Voljeli smo i „Hladno pivo“ i uzimali smo neke
njihove fazone i uvijek smo rado svirali njihove stvari. Volimo The Clash čiju
smo „London's burning“ prepjevali na naš način, tj. „Moj grad gori“. Od Sex
pistolsa smo posudili „Friggin' in the
riggin'“ (Jebe mi se za te). Jedno
vrijeme smo bili oduševljeni mostarskim bendom „Nitkovi“ i ostale razne slične
bendove.
Uglavnom nekog glavnog uzora
nismo imali, slušali smo svašta i ako nam se neka stvar baš svidi, mi je odsviramo
na svoj način. Koliko su naše budalište išle u krajnost govori činjenica da smo
znali da obrađujemo ilahije na svoj fazon. Kod nas ti je uvijek bila neka
jaranska zezancija, pa ko koga...
Na kraju, ima li
kakvog habera od svirke?
Nismo ti mi neku lovu uzimali. Većinu
svirki smo svirali za svoj ćeif i pivu, a ako neko plati, odlično. Naša muzika
nikad nije bila primamljiva onima koji daju pare. Osiguraj neki razglas, daj da
nismo žedni i uživaj. Mada, ima izuzetaka. Jednom smo zaradili 500 KM i tada
smo se prepali da polako odlazimo u komercijaluJ.
Ipak, to je više bilo ono „i ćorava koka zrno ubode“. Nema para, ali imaš neku
slobodu, jer zaista nikad nismo pucali na neke visoke ciljeve. Naš vek'n'roll
je bio naš način da uživamo u mladosti i zafrkavamo se s dragim ljudima.
Očigledno, nemali broj ljudi je uživao (valjda) u tome, pa se to sve može
upakovati u jednu finu zeničku priču jednog vremena.
Eto iscrpan i sadržajan izvještaj o dosadašnjem radu V.E.K.a. Ubacujem ovdje njihov Youtube kanal i informaciju da ću ubuduće bez pitanja postavljati njihove videozapise.
Smrt fašizmu!
Nema komentara:
Objavi komentar