Youtube i muzičko obrazovanje djece

Sinoć je u KŠCu održan koncert učenika muzičke i baletske škole Amadeus. Škola se predstavila u laganijem i opuštenijem svjetlu; gotovo sve tačke su probrane sa strane muzičke scene, od pop klasika do aktualnih dešavanja.

Ekipa kojoj moj Sony nije dao zasluženi značaj

Slobodnije muzičko obrazovanje djece otkriva za šta su nove generacije učenika sposobne: pjevanje na francuskom, engleskom (na nekoliko manira) i sviranje nekoliko instrumenata. Čudo interneta i slobodan pristup svim muzičkim dešavanjima u svijetu djeci daje širinu u prihvatanjima svjetske muzičke kulture i, što je najvažnije, djeca je osjećaju kao svoju, tj. kao da su dio nje.
Izvođenje muzičkih numera ili bilo kakvo predstavljanje nekog umjetničkog djela podrazumijeva da ga osjećate. Džeger zna jedino pjevati o gudri, seksu i cugi, jer je to što živi i šta osjeća. Zamislite ga da pjeva "Miss Sarajevo"? Da prostite, ebe se njega za jad i čemer miljama daleko od njega. Ako je i čuo za njega, čuo je u one dvije sekunde dok prebacuje kanale u predsjedničkom apartmanu u Šeratonu.
Sa druge strane, izvođenje Šuberta kao solo tački od strane solo - pjevača je dosta diskutabilno. Ako su ti solo - pjevači djeca, onda nema smisla. Šubert je pisao na njemačkom, na kojem rijetki mogu sastaviti par rečenica. I ako mogu, nemaju ih gdje sastavljati. Djeca ga ne razumiju, boje ga se pjevati jer ne mogu prenijeti emociju.
Za roditelje, slika nečeg nerazumljivog, makar se zvalo Šubertova solo - pjesma, daje osjećaj superiornosti njegovog djeteta u odnosu na drugu djecu. "Moje dijete pjeva na njemačkom neku klasiku, koju niko ne konta osim njega". Da, samo što ga ni djeca ne kontaju niti osjećaju.
Kao što je meni teško dobiti od djeteta uredno i stilski odsviran valcer na harmonici, jer dijete nit pleše valcer, nit mu je zanimljiv, tako je teško i muzički odgojiti dijete u duhu tradicionalne muzičke kulture. Da li je potrebno, to je druga priča. U kontekstu sinoćnjeg koncerta, suvišna je.
Djeca iz Amadeusa sviraju po nekoliko instrumenata. Imaju odličnu dikciju na engleskom. U nekoliko tačaka čulo se i nekoliko manira u pop izrazima današnjice. Mala Nađa je pjevala "Je Veux" sa istim akcentima kao i ona francuskinja na jutjubu. Znamo da Nađa ne konta o čemu pjeva, ali joj je zanimljivo, osjeća istu struju kao i oni na ulici dok je izvode. Zato nemaju tremu i uživaju kada pjevaju i sviraju.
Čudo interneta utiče na najmlađe. Odrastaju puno brže, jednostavnije prihvataju i srećniji to prenose. Kako se mi trebamo odnositi prema tome? Da nam bude krivo što mi nismo imali interneta, pa nismo mogli sve to? Ne, imamo ga i sada. Samo ga trebamo koristiti kao i djeca. Njihova radost i uživanje u onom što osjećaju je divna stvar. Još ako je to koncert, onda radosti nema kraja.