Crkva pored Vranduka

Čitam u knjigi "Vranduk" Saliha Jalimama o gradnji crkve pored Vranduka. Između ostalog činjenice nam govore sljedeće: da se Stjepan Tomaš toliko prepao turskog osvajanja da se sistemom "uvlačenja u šupak" pokušao od pape iskamčit kakvu pomoć u odbrani Bosne. Jedan od načina je bio da Bosnu pretvori u katoličku zemlju, a s tim u vezi počeo je graditi crkve. Dobio je čak i neku lovu od pape, mislim 4000 zlatnika, malo je otišlo u Fojnicu, malo u Travnik, malo u Vranduk, uglavnom dovoljno da se crkve izgrade, ali nisu. Nestalo para. Mentalitet od stare Bosne do danas nije promijenio. Barem u smislu "koliko sam ja tu dobar", a u nekima značajno jeste.
Bilo je ljeto, pa mi je taman trebalo da se ispalim iz grada. Pokupimo se ja i djevojka, usput svratim u porodičnu kuću u Vranduku, pokupim rodicu kao vodiča i raspalimo u Varošište (mjesto pored Vranduka) da ja to vidim. I stvarno nađem temelje - crkva k'o crkva, u obliku križa, okrenuta ka zapadu, na gornjoj strani zaobljena, duga oko 15, a široka oko 7 metara. Današnja namjena joj je tipična za mjestašca veličine Varošišta - na prostoru su strateški postavljena 4 kamena koja simuliraju stative.
Onda je došlo malo komšiluka da vide šta ja tu radim. Fini su, kulturni, učtivi i oprezni. Tako mi riječ, oni riječ, pa kako sam objasnio do u tančine ko sam, odakle sam, ko mi je familija i slično, prešli smo na temu mog dolaska tu. Kad sam im rekao da sam došao tu da vidim temelje crkve iskobačili su oči. Tek jedna starija gospođa koja je spominjala skoro gotove kukuruze u šerpi reče: "Alahumesali, kakva crkva, tobe jarabi"! Moj odgovor ne samo da je prekrižio friške kukuruze, nego je i permanentno zaključio priču sa njima.
Razišli smo se fino, bez daljih tenzija, oni kućama da se ibrete budalaštinama narednih mjeseci, a ja kući da konačno osjetim kako je biti lik iz andrićevih romana.

PS link gospodina Mirsada Đulbića na temu moje teme
 https://www.facebook.com/photo.php?fbid=256920097696857&set=a.211714475550753.64987.211706935551507&type=1&theater