Almina Alisa

Najljepša strana poezije su imaginarni svjetovi naslikani svim bojama spektra. Ovi stihovi bi se mogli fino obojiti različitim bojama tako da se značenje boja stopi sa atmosferom i metaforom opisanih slika. Dodaj im melahoničnu melodiju, jasnu dikciju i opasno seksipilan ženski vokal, eto hita za čestu cjelodnevnu konzumaciju.
Iako sam pjesmu čuo još prošle godine, svaki put mi zvuči jače i jasnije. Svijet u kojem živi Alisa i majčinski odnos prema njoj mi nameću pozitivan završetak svakog životnog čina, bilo da se zamislim kao Alisa, kao majka ili glumac koji gubi dah (svi smo mi ponekad glumci nekome, jel tako?). Ako se i postavimo kao glumci Alisi, ipak bi trebali biti na njenoj strani - u njenoj krhkosti tinja snaga koja čeka kraj čina. Snaga zadnjeg je najjača i najtrajnija, tako da je Alisa ultimativni šampion u najzahtjevnijoj kategoriji - kategoriji protiv straha.

Kako gledati Alisu (Alma)

Alisa in wonderland

Tužne su ponoći i suze u pomračini tuga je prekrila poj.

Oblaci kolo vode zore kad noći rode žure u samački roj. 

Život pod paučinom drama pred trećim činom, glumci izgubili dah. 

Tamo iza kulisa skrila se sad Alisa, kaže, nešto je strah. 

I da neće taj život sneni, okreće svojoj sjeni leđa, i ne čuje plač što živimo. 

Tamo da sunce ide, možda i jednom stigne, ruke od zime bride. Tuga je 

običan trač...

Tužne su ponoći...

Živiš u paučini...

Glumci izgubili dah...

Tamo iza kulisa skrila se sad Alisa, kaže, nešto je strah. 

I da neće taj život sneni okreće svojoj sjeni leđa i ne čuje plač što živimo. 

Tamo da sunce ide, možda i jednom stigne, ruke od zime bride. Tuga je 

običan trač...

Pjesmu su svirali Alić Emir, Dado Čaušević Fila, Haris Abdagić i Denis Čabrić, pjevala Alma Abdagić.