Skromnost me je koštala i velikih titula - iako su mi nudili, nisam htio biti kralj. Nisam se nikad ni osjećao kao kralj, tako da moje ime pamte rijetki, a razlozi zbog kojih me pamte još su rjeđi.
Ova priča će vam dati još jedan razlog zbog kojeg bi me mogli pamtiti. I opet ne kao kralja, nego kao čovjeka sa željom da pomogne ljudima. Kako ljudima, tako i sebi.
Hvala na pažnji svima koji moju priču čitaju. Hvala i piscu ovih redova koji je odlučio da je napiše i njegovoj Majdi koja mu je pomogla više nego što bi i on mogao da prizna.
Da ne budem preopširan, pričat ću vam u dijelovima. Nadam se da ćete uživati.
HLADNOĆA
Tek što je šareno lišće počelo padati s grabova i bukvi, a dobri su Bošnjani započeli skupljati plodove što su im dali usjevi i voćke, s velikih bosanskih planina zapuhaše hladni i mrzli vjetrovi. Vjetrovi su bili toliko hladni da počeše mrznuti suhe šljive i jabuke u podrumima, a stoka i sitna živalj poče se sklanjati po štalama, čumeći u mraku i tišini. Ljudi se obukoše u topliju odjeću, navukoše obuću od vučije kože i počeše nositi debele kape, kao za najhladnijih zimskih noći. Rijeka Bosna se po zadnjem opadnutom listu smrzla uz obale tako da se po njoj moglo hodati.
Hladni vjetar je puhao nekoliko sedmica i onda padoše hladne kiše. Gle čuda - ledenice se uhvatiše po strehama, a voda se zaledi na kamenim putovima, čineći ih teško prohodnim. Snijega nema, nije mu još vrijeme, ali led je tu - bijaše hladno kao nikad prije. To sve pred kraj jeseni, sunce se još zadržavalo na nebu, rode i laste su prelazile preko brda i odmarale se na dimnjacima i šindrama. I one su žurile da pobjegnu od hladnoće. Prije nego joj je došlo vrijeme, zima je naveliko počela svoj pir.
A ljudi k'o ljudi. Odmah počeše tražiti objašnjenja u nerazumljivom i ljutiti se na neviđeno - naljutili smo Majku Prirodu, sad će da se sveti. Mnogi su mislili da znaju razloge njene ljutnje - te ne ide se u hiže kao nekad, te izgubili smo poštovanje prema roditeljima, te ne pomažemo jedni drugima. Bilo je onih koji su počeli prozivati i mene - da sam ja taj koji se zamjerio Majci Prirodi i da trebam učiniti nešto da hladnoća ode.
Meni je takođe bilo hladno. U dvorima smo ložili suhu hrastovinu koja gori brzo, hodali ogrnuti kožama i spavali pokriveni preko glava. Iz kamenih zidova je izbijala ledina, nismo mogli držati ruke na dijelovima zida na kojima nema baklji. Jeli smo brzo da se hrana na stolu ne bi ohladila. Jer ako bi se ohladila, brzo je postajala i ledena. Nikad do tada nisam osjetio komadiće leda u supi.
Did Rado, spori starac sa šezdesetak ljeta, je stalno gunđao. To se moglo vidjeti po pari koja mu je izlazila iz usta. Dok je hodao, pričao je sam sa sobom - jasno se moglo vidjeti kako mu para izlazi u neravnomjernim talasima. Jednom mi je u prolazu sav prepadnut, onako sa iskolačenim očima, rekao:
- Stare dide su govorile da će doći dan kada će ljudima svakodnevno izlaziti para na usta. Izlazit će od bolesti i nezdravih navika. Sad vidim na šta su mislili.
Sad i ja vidim da se Rado malo zanio predskazanjima starih dida. Posmatrajući neke od vas, dragi moji, vidim na koju su paru stare dide mislile.
Nejse, ono što se dalje dešavalo nije bilo ni u kakvim predskazanjima. Jednog jutra me je probudio sluga, sav zadihan i zajapuren. Otkako je hladnoćâ, spavao sam dugo i teško se dizao iz tople postelje. Nisam im dao da me bude, osim ako je neka važna stvar u pitanju. Sluga me je probudio i otišao, ostavljajući me da kroz snenu pamet razmišljam šta li se moglo desiti. Da li su došle tuđe vojske u zemlju? Da li je opet neki despot odlučio praviti svoju banovinu? Teške misli padaju vladarima napamet. Naročito kad ih se budi u rana jutra.
Hladan zrak u dvoru sjekao je lice i uvlačio se oštro u nozdrve. Hodao sam prema primaćem odjelu odakle su se čuli glasovi, odjekujući kroz kameni hodnik. Niti jedan nisam mogao prepoznati, zaključio sam da su tu neki ljudi koje nisam poznavao. Na ulazu me čekao did Rade:
- Došli su iz podgrađa, pustio sam ih nekoliko. Kažu da te trebaju.
Seljani! Da, ovo jutarnje buđenje je djelo dida. On je mekan na ljude i njihove zahtjeve. Kada god se pojavi neka pošast među ljudima, on zazvoni svojim nervozama kao da Rim šalje legije. Zbog njega ću jednog dana dobiti kap.
U prostoriji su sjedila trojica. Mirisao je čaj od brezovih iglica. Šutjeli su gledajući ispred sebe pognutih glava. Kad sam ušao, rekoše mi:
Dobri bane Kuline
mi smo vjerne sluge tvoje.
Nevolja nam velika,
hladnoća, led i cika.
Stoki hladno u štalama,
sijeno ledi u balama.
Putovima ne gazimo,
drugima ne hodimo.
Pomagaj, dobri bane!
Stajao sam kao ukopan. Did je iza mene ćutao.
Imao sam pred sobom seljane koji su tražili da im otjeram hladnoću. Dragi moji, ako se stavite u moj položaj, razumjet ćete da mi nije bilo lako. Da im obećam da ću riješiti stvar? Da li biste vi?
Teško da biste, ukoliko niste lažljivci. Mene moja vjera uči da ne budem taj, da ne obećavam ljudima nešto što ne mogu uraditi, da se držim skromnosti i svojih mogućnosti u tim okvirima. Ali, ako to znači da moram odbiti ljude, da ih moram poslati odavdje bez tople riječi i bez nade da im mogu riješiti problem, stavit će me na drugu kušnju. Kušnju u kojoj ću se pitati da li sam dostojan vladar i da li sam zaslužio titulu koju nosim.
Stajao sam neko vrijeme gledajući zbunjeno u njih. Oni su šutjeli, sa pogledima uperenim u moj torzo. Ja nisam imao riječi, vatra je pucketala i jedina je rušila tišinu. Tada did iza mojih leđa progovori:
- Ban vas je čuo i zabrinut je. Učinit će sve da hladnoća stane. Već sutra će se zaputiti da hladnoću smiri. Tako prenesite ljudima. Idite uz vjeru u Boga i bana!
Stajao sam ukočen. Nisam ni primjetio da su srknuli brezov čaj i otišli. Bio sam zbunjen bez ijedne ideje koja bi mi mogla donijeti dašak svjetlosti u tamama obećanja koje sam dao. Koje, ustvari, nisam dao ja, nego did Rade. Maloprije nisam bio dovoljno ozbiljan kad sam rekao da će me pogoditi kap zbog njega. Tog trenutka sam to stvarno mislio.
Svaka misao mi je završavala tu gdje je on počeo svoj odgovor seljanima. Dok sam stajao i gutao svoj bijes prema njemu, on smireno dođe preda me, pogleda me svojim mirnim očima i reče:
- Hajde, valja ti poći.
Pa on nema milosti. Gdje da pođem? Dok sam zbunjeno i smrknuto buljio u daljine on me uze za ramena i povede u štalu. Naredi slugama da mi opreme konja i da mi donesu hrane i vina. Za kratko donesoše torbu punu sira, suhog mesa i hljeba, osedlaše konja, presvukoše me u ratno odijelo, dadoše mač i pomogoše mi da zajašem. Šutljivo me ispratiše do izlaza iz kule. Kad prođoh kroz kapiju, zastadoh, okrenuh konja i pogledah dida:
- Osjeti odakle ledeni vjetar puše i tamo se zaputi. Sa svojom vjerom nećeš izgubiti.
Tukao je sjeverac i rezao jednu stranu lica. Okrenuh konja tako da mi se ledeni vjetar zavuče iza oba uha. Krenuh ćutljiv i zbunjen.
Nemojte se smijati mojoj sudbini, dragi moji, nije mi bilo nimalo lako: ići putom koji ne vidim, za nečim što ne poznajem i na vrijeme kojeg ne znam da li imam. Teško da bi ko od vas htio naći u takvoj poziciji.
Za sve je kriv did Rade. Njegov položaj može opravdati sve, a bezobrazluk mu ne bi moglo oprostiti pola svijeta. Ali šta sam mogao – iznevjeriti sebe i svoj dvor pred tim ljudima – nikako. Njegova bahatost i sigurnost u ovu budalaštinu mogla bi koštati mene. Njega, starca pred smrtnom posteljom, ne košta ništa.
Jašući, razmišljao sam mnogo o njemu. Iako mi je bio nemalo drag i dobar, ovaj ispad mi je poljuljao vjeru u njegovu dobrodušnost. Odjednom mi je taj tihi i čudni čikica postao stran i nerazumljiv i, kako je vrijeme prolazilo, nerazumljivost mi se pretvarala u otvoreno neodobravanje njegovog djela. Nemojte misliti da mi nije padalo napamet da se vratim i otpustim ga iz službe. Ali onda bih imao još veći problem, je li tako? Da did koji je obećao u moje ime borbu za dobro da bude smijenjen, ban da je u dvorima, a hladnoća da i dalje ledi sve što hoda. Seljani su često spletkaroši i umišljene sveznalice. Naročito glavešine koji su imućniji i koji misle za druge.
 |
| fotka: Aleksandar Knežević |
Jahao sam polupustim predjelima prateći ledeni vjetar. Kako je vrijeme prolazilo, naselja je bilo sve manje, osamljene kuće iz kojih je izlazio dim kroz dimnjake postajale su sve rjeđe, dok nisu sasvim nestale. Mostova više nije bilo, prelazio sam potoke po koritima. Utabane staze su nestale, provlačio sam se kroz granje i šumarke. Tu i tamo viđao sam tragove jelena, medvjeda, vukova i lisica. Konj je postajao sve nemirniji, iz nosa mu je izlazila para i disao je sve teže. Tu i tamo bi zastajao da oslušne sumnjive zvukove. U tim trenucima osjećao sam strah od nečeg nepoznatog, stavljao bih ruku na dršku mača i osluškivao. I uvijek bi nastavljali dalje, još oprezniji i napetiji. Išli smo sporo prateći ledeni vjetar. Bivao je sve jači i ledeniji.
Uz zalazak sunca dođosmo na podnožje nekog većeg brda. Puhalo je na visini, vidjelo se po zaleđenom drveću koje se njihalo, ali podnožje i strane brda bile su čudno mirne. Nije bilo ni leda ni hladnoće. Odlučih da tu zanoćim. Bitno je bilo popeti se na dobru visinu zbog zvijeri i naći udobno sklonište. Penjući se gore, primjetih da konj živnu, poče brže hodati, kao da mu je ovaj topliji zrak mnogo prijao. Negdje na pola puta do vrha primjetih pećinu. Odlučih tu zanoćiti.
Iz pećine je izbijao topli zrak. Nosnice su mi konačno popustile, mogao sam da dišem duboko i ponovo osjećam mirise. Začas mi je se cijelo tijelo ugrijalo. Bilo je i dosta vegetacije, koju čudom ova ledina nije ni dotakla. Sigurno je zbog toplog zraka, pomislih.
Nakon obilne večere zaspao sam. Spavao sam tvrdo i čvrsto.
Jutro me je probudilo milujući me po obrazima. Sunce, koje nisam osjetio već nekoliko sedmica sada je peklo odviklu kožu neumoljivo i milo. Oh, pomislih, kakva ljepota! Sunce je još imalo šta za reći – malo zbog visine na kojoj sam bio, malo zbog toplih dana koji su trebala biti potkraj jeseni.
Uglavnom, da ne dužim previše, ujutro sam zajahao konja i krenuo prema vrhu brda. Ono što sam gore vidio pokušat ću vam objasniti kako najbolje znam i umijem.
Na vrhu brda bila je zaravan. Na zaravni je stajalo ogromno stvorenje, visoko oko dva i pol odrasla čovjeka, prekriveno crnom mantijom s kapuljačom. Ogromno i strašno, imalo je žensku figuru, a ispod kapuljače nije se vidjelo mnogo, osim da joj je lice bilo svijetlo, ili bolje reći bijelo. Puhalo je prema dolini strašnim hukom, kao da iz nje izlazi vjetar. Vjetar je bio leden. Sve oko nje bilo je ledeno.
Cijela zaravan se sjajila od leda. Zacrnjele grane krasile su ledenice, plato na kome je stajala se sjajio, čisto i glatko da si se mogao ogledati na njemu.
Njena pojava bila je strašna i monumentalna. Kao neka crna čovjekolika avet koja se nepokretno stoji na ledenom bespuću. Bila je okrenuta prema dolinama koje su se bijelile od njenog ledenog huka. Vidio sam samo nekoliko crtica lica ispod kapuljače. I vas bi obuzela jeza da ste vidjeli to što sam ja.
Kad je osjetila moje prisustvo, prestala je puhati i okrenula se prema meni. Da, lice joj je žensko, mladoliko. Usne svijetle, oči plave, izgledala je kao nijedna djevojka koju sam do tada vidio. Gledala je sumnjičavo, napola zatvorenim očima:
- Čula sam za tebe. Ti si Kulin. - pričala je dubokim glasom.
- Da, - rekoh. -Ovdje sam na putu.
Nisam znao šta više reći. - Ko ste vi?
- Ja sam Zima. Ovdje živim i odavde pušem, ledim i mrznem.
- Mora da sam putovao dugo. Nisam ni pomislio da za jedan dan mogu doći do mjesta gdje živite, Zimo.
- I nisi, Kuline. Našao si put za mjesto gdje dani puno duže traju. A sada, ako imaš druga posla, idi za njima. Zbog našeg malog razgovora nisam ni puhala ni ledila, već je prošlo dosta vremena.
Ona se okrenu i nastavi puhati.
Da, dragi moji, tako sam ja eto našao Zimu, glavom i bradom. Da sam juče pomislio da mogu stići dovde, ne bih sebi vjerovao. I šta sada? Kako da spriječim da i dalje ledi? Morao sam je pitati:
- Došao sam gdje sam trebao, draga gospo. Tražim Vas!
Ona se naglo okrenu:
- Mene?
- Ljudi iz moje zemlje se žale na Vas. Kažu da je ove godine Zima puno strašnija i hladnija nego inače. Lede putevi i česme, ne može se putovati ni hodati. Iako Vas poštujemo, gospo Zimo, ove godine Vaše je zimovanje puno strašnije nego prije.
- Želiš da ti kažem zašto je tako? Svake godine kada se Ljeto povuče u san, a ja stanem na ovo mjesto, čujem od ljudi grozne riječi. Niko me ne voli, niko me ne želi. Niko ne želi da prizna da i ja imam ravnopravno svoj dio godine, nego bi me najradije smjestili da spavam zauvijek. Eto Kuline, poruči svojim ljudima da će im ova zima biti strašna i da neću prestati dok im se moj bijes ne uvuče u kosti za svagda. I idi što prije, već si me dovoljno zapričao da mi nije ostalo još mnogo vremena.
Nevjerovatno, pomislih, neko stvarno ne može biti miran sa sobom. Ako je ona to što jeste - zima - ledena i hladna, zašto joj je smetalo je neko mrzi takvu. Biti svoj ne bi trebalo biti teško, naročito ako si na ovaj svijet donesen takav. Svog životnog poziva se niko ne bi trebao stidjeti. Vidio sam do tada i puno gorih i težih poslova nego prije, ali nikad nikoga ko bi mogao svoju srdžbu pretvoriti u ovoliki bijes i prenijeti ga na ljude.
A onda joj se zagledah u lice. Oči me nisu varale, njeno lice dobilo je bore i izgledalo je mnogo starije nego prije nekoliko trenutaka. Tada mi sinu - pa da, ovdje vrijeme prolazi jako brzo. Od mladolike gospe Zime, već je postala već sredovječna žena. Puhanje je i dalje bilo ledeno i stabilno. A ako bih je ja dovoljno dugo zapričao, da je ometem od puhanja, vjerovatno bi i njeno vrijeme puhanja brzo prošlo. Ljeto kadtad mora doći.
- Da li ti je Majka Priroda dozvolila tako nešto?
Prestade puhati i okrenu se žustro. Vidjeh izborano lice, stvarno je starila:
- Puhat ću i ledit ću najbolje što mogu. Kad Majka čuje za ovo, moj dio godine će ionako proći.
- Ne bojiš se Majke?
- Ne, mali čovječe, moja Majka mi je dala da radim ono što niko ne voli, da ledim i da pušem. Svi bježe kućama, ne vole izlaziti vani. Čak ni vojske ne idu u pohode kad znaju da ću ja ubrzo doći. Moj brat je dobio da grije i topli, za njegovo vrijeme ljudi rade, putuju i uživaju u životu. Kad mi je mogla to uraditi, mogu i ja ovo - da joj barem jednom pokažem da mogu i da sam zaslužila bolje.
- Misliš li da ćeš nakon ovoga zaslužiti bolje? - leđa su joj se počela savijati, glava joj je bila spuštenija nego prije.
- Vi ljudi i vaša pitanja. Ovdje su uloge podijeljene davno. Podijeljene su nepravedno i to primjećujem iznova svake godine. Nepravedno jer sam dobila gori dio. Promijeniti se neće nikada, ali ću barem uspjeti da pokažem svu svoju snagu. I čim se ti ovdje Kuline, vidim da sam uspjela - da me se ljudi boje, da se boje moje moći i svega što im donosim. Makar se to desilo jednom, upamtit će me.
- Upamtit će te po lošem… - ne završih, a ova već starica sa koščatim tankim rukama poče:
- Tu sam da budem loša, da im pokažem da od lošeg uvijek lošija mogu biti. I da će me poštovati kao nikad do sada. Od ove godine, na spomen mog imena, ljudi će šutjeti i plašiti se. Šutjeti će jer neće imati puno za reći i plašiti se opet mog divljanja. Smirit ću ljude i njihove jezike i napraviti od svoje misije nešto veliko i važno…
Tu prekide rečenicu. Iz pravca gdje se nalazila pećina gdje sam prespavao začu se tutnjanje. Na zaravni se pojavi mladić, mišićav i krupan kao dva i pol čovjeka sa komadom tkanine preko slabina. Led oko njega poče pucati i padati sa zaleđenih grana. Duboke brezde izlomeljenog leda su se nezaustavljivo širile po visoravni, dođoše do Zime i nastaviše dalje, rastavaljući glatku ledenu površinu u male dijelove pa djeliće leda. Onda se topio i ostavljao smeđu zemlju na kojoj su se vidjeli jedva vidljive vlati svježe trave.
- Eto Kuline, reče starica, toliko si mi vremena uzeo da nisam ni primjetila da je moja polovina godine završila. Ljeto je već tu, a nisam ni ledila cijele godine. Prije nego što odem zapuhat ću još jednom.
Baba se okrenu prema dolinama i baci još nekoliko kratkih i ledenih hukova. Ipak nisu bili ni slični onima što ih je bacala kao djevojka. Pognute glave ode na svoju stranu zaravni. Na njeno mjesto stade Ljeto i poče svoj pir.
- Da li ti je Majka Priroda dozvolila tako nešto?
Prestade puhati i okrenu se žustro. Vidjeh izborano lice, stvarno je starila:
- Puhat ću i ledit ću najbolje što mogu. Kad Majka čuje za ovo, moj dio godine će ionako proći.
- Ne bojiš se Majke?
- Ne, mali čovječe, moja Majka mi je dala da radim ono što niko ne voli, da ledim i da pušem. Svi bježe kućama, ne vole izlaziti vani. Čak ni vojske ne idu u pohode kad znaju da ću ja ubrzo doći. Moj brat je dobio da grije i topli, za njegovo vrijeme ljudi rade, putuju i uživaju u životu. Kad mi je mogla to uraditi, mogu i ja ovo - da joj barem jednom pokažem da mogu i da sam zaslužila bolje.
- Misliš li da ćeš nakon ovoga zaslužiti bolje? - leđa su joj se počela savijati, glava joj je bila spuštenija nego prije.
- Vi ljudi i vaša pitanja. Ovdje su uloge podijeljene davno. Podijeljene su nepravedno i to primjećujem iznova svake godine. Nepravedno jer sam dobila gori dio. Promijeniti se neće nikada, ali ću barem uspjeti da pokažem svu svoju snagu. I čim se ti ovdje Kuline, vidim da sam uspjela - da me se ljudi boje, da se boje moje moći i svega što im donosim. Makar se to desilo jednom, upamtit će me.
- Upamtit će te po lošem… - ne završih, a ova već starica sa koščatim tankim rukama poče:
- Tu sam da budem loša, da im pokažem da od lošeg uvijek lošija mogu biti. I da će me poštovati kao nikad do sada. Od ove godine, na spomen mog imena, ljudi će šutjeti i plašiti se. Šutjeti će jer neće imati puno za reći i plašiti se opet mog divljanja. Smirit ću ljude i njihove jezike i napraviti od svoje misije nešto veliko i važno…
Tu prekide rečenicu. Iz pravca gdje se nalazila pećina gdje sam prespavao začu se tutnjanje. Na zaravni se pojavi mladić, mišićav i krupan kao dva i pol čovjeka sa komadom tkanine preko slabina. Led oko njega poče pucati i padati sa zaleđenih grana. Duboke brezde izlomeljenog leda su se nezaustavljivo širile po visoravni, dođoše do Zime i nastaviše dalje, rastavaljući glatku ledenu površinu u male dijelove pa djeliće leda. Onda se topio i ostavljao smeđu zemlju na kojoj su se vidjeli jedva vidljive vlati svježe trave.
- Eto Kuline, reče starica, toliko si mi vremena uzeo da nisam ni primjetila da je moja polovina godine završila. Ljeto je već tu, a nisam ni ledila cijele godine. Prije nego što odem zapuhat ću još jednom.
Baba se okrenu prema dolinama i baci još nekoliko kratkih i ledenih hukova. Ipak nisu bili ni slični onima što ih je bacala kao djevojka. Pognute glave ode na svoju stranu zaravni. Na njeno mjesto stade Ljeto i poče svoj pir.
Neću da vam pričam o putu nazad. Mnogi od vas mi ionako neće vjerovati ovoj priči, pa ću se samo zadržati na nekim najzanimljivijim dijelovima, za one koji moju priču prate. Samo jedno vam mogu reći. Cjelodnevnim putem nazad imao sam o čemu misliti.
Na povratku me dočekaše sluge. Rekoše da je ledeno vrijeme prestalo nedugo nakon što sam otišao, da je bilo još nekoliko ružnih dana, ali sveukupno je bilo podnošljivo. I da, napomenuše još jednu sitnicu - na početku proljeća zapuhalo je par puta. Kažu da je puhalo tako da je lonac na vatri sa ključalom vodom s jedne strane ledio.
Rekli su da je did Rade na postelji. Da, i o njemu sam mislio na povratku.
Rekao mi je da nije dao da se bira novi ban, iako me nije bilo par mjeseci. Rekao mi je to tiho i poslovično, onako kako on zna. Gledao me je tako i dok sam mu pričao šta mi se je desilo gore na zaravni. Kad je dočekao kraj moje priče, onako mrzovoljno i zaključno promrlja: “Da, babine huke”. Od tog događaja ljudi počeše i ponavljati ove riječi dide Rade svaki put kad zapuše onaj sjeverac na poljeće.
Za njega i njegovu brzopletost više ne imadoh tešku misao. Ovo se završilo tako da su ipak svi bili na dobitku. Osim Zime, pretpostavljam.
Ne znam šta se desilo dalje na tom brdu. Ne znam ni kako je Majka Priroda reagovala kad je saznala ponašanje svoje jedljive i osvetoljubive kćeri. Znam samo da od tada zima više nije ledila kao te godine.
Kad god se po bosanskim vrletima prožme ledina, mene prožme sjeta na ovaj događaj, na čudnu djevojku koja je grmila od bijesa i na bezosjećajnu uvjerenost dida Rada. Zima je svake godine tu, nekad jača nekad slabija, alli od te godine nikad nije onako strašna.
Dida više nema godinama, on je svoj ovozemaljski put završio davno. Valjda zato što nije volio puno da komentariše nit da priča o događajima koji su se dešavali nekada. Ja sam eto imao privilegiju i mogućnost da ih kažem - zato sam i živ toliko dugo.
Nema komentara:
Objavi komentar