Darian Pokaz iz Bel Canta - crtice sa puta na koncert u SARTRu

Piše: Darian Pokaz

Osvanuo je već standardno siv, lijen, dosadan, oblačan dan sa već-znaš-da-će-zapadati-kiša-u–toku-dana atmosferom. Dugo mi se nije desila situacija refleksije na neki film ali neki dan sam se osjećao kao Trinity u III dijelu Matrixa kada nakon svih onih sivih, tamnih, i metalnih boja u filmu u jednom momentu prolete sa svojim brodom iznad oblaka na sunce i film, u tih 15-tak sekundi, postane prozračan, ispunjen bojama, nadom.

Vidio sam sunce neki dan.

Sunce je postalo rijetkost u ovoj zemlji. Kao i sigurna plata. Kao i sunčan Prvi maj. Kao i dan bez problema. Ovo je rijetka Zemlja. Sve što je dobro - rijetko se pronalazi. I ova riječ gubi smisao u vrtlozima besmislene “apsurdistan” svakodnevnice. Uskoro će djeca dobivati ime “Rijetko”.

Rijetko Bosančić-Hercegović.

No da se sada “bezze” ne bi pravili Englezi, iako se komotno možemo empatijski poistovjetiti sa njihovom vremensko-sezonskom melanhonijom, mora se raditi zar ne?

Probudi se – pokreni se!

“Miss Sarajevo”

Drndamo se u Alemovom autu prema Sarajevu. Sandro, Alem i ja, cimeri iz Moskve, i Ado, uljez u našoj “klapi” ali dosljedan u svom mistično-umjetničkom izrazu i kada nije na bini. Zamišljen, udaljen kao da mu u svakom trenutku svira neka melodija u glavi dok kroz prozor posmatra prirodu koja prolazi ili kapi kiše koje se u svojoj prelijepoj igri sudbine slijevaju niz prozor auta. Meni je već ovo muzika a mogu samo zamisliti kakva se sinestezija dešava u njegovoj glavi.

Rijetki su danas istinski umjetnici, zar ne?

Ili smo mi, pored ove totalitarističke automatizacije života, jednostavno prestali da ih prepoznajemo?

Jedan dio “bagre” je već krenuo prema Sarajevu a drugi dio “kabadahija”će tek krenuti. Rastavili smo se u male grupice koje djeluju neovisno i teku razdvojeno poput ovih potočića i barica na cesti ali kada kiša, koja će sigurno zapad-ati, ponovo udari spoje se u jednu jedinstvenu rijeku.

Ili kao kapi kiše na prozoru auta.

Uvijek teku jedna do druge.

Neke malo brže a druge sporije.

Ali se uvijek spoje negdje pri dnu.

Uvijek.

“Sevdah medley”

Sarajevo se preko Vogošće ispružilo ispred nas u svom tužnom i očajnom vapaju za suncem. Ljudi umorni i bezlični ispod svojih kišobrana. Toliko dugo kiša pada da smo počeli identificirati jedni druge preko kišobrana koje nosimo.

“Jes’ vidio Šarenog danas?”

“Nisam. Ali Slomljeni mi je rekao da ga je vidio kako pije kafu sa Crnim. Sivi se tu negdje vrtio. A Crveni je kupovao ćevape za prvi maj. Rekao je da neće odustati od proslave Prvog maja čak i ako sunce počne padati. A de ti meni reci jesi’l čuo za ove “pokisle”? Pričaju da je to neka radikalna skupina. Sekta. Kažu da obožavaju sunce kao neko božanstvo. Pih.”

Od prostranstva doline Koševa odjednom smo se našli u maloj i uskoj i brdovitoj i mokroj uličici koja je vodila ka Sartr-u. Tada sam znao sigurno da smo u Sarajevu. I naravno, kiša je počela padati jače u trenutku kada smo izlazili iz auta. Nekako ovih dana, kada je sve tako rijetko, jednostavno moraš da pokisneš.

Ili da budeš “pokisnuli” zar ne?

Ulazimo u Sartr, spajamo se sa ostatkom bande, budi se kakofonija devet različitih individua, buka raste do nepodnošljivosti.

Da to je to.

 Opet smo svi na okupu.

Kapi su se spojile.

Uvijek se spoje.

“Drugi čin”

Sve to izgleda lijepo kada sjedite u pubilici dok vam svjetla reflektora obasjavaju binu a ples pokreta i boje muzike vode na neko drugo mjesto transcendirajući realnost stolice u kojoj se nalazite. Ali sa druge strane – to je nešto sasvim drugačije.

Uvijek je “tamo negdje” drugačije zar ne?

Sandru ne radi mikrofon, Almiru prekida, ne možemo naštimati zvuk koji nam odgovara, samo su još dva sata do početka koncerta ali sva sreća pa su ljudi iz Sartr-a susretljivi, topli i otvoreni pa nalazimo alternativna tehnička rješenja.

Rijetki su danas susretljivi i otvoreni ljudi kada je posao u pitanju zar ne?

Frka, Trka i Zbrka. Tri jako dobra prijatelja.

Vrijeme je za generalnu probu no dio bande je otišao da jede.

-          Pravilo pjevanja broj 27/6, član 14b: Minimalno dva sata prije pjevanja unosi se zadnji obrok koji ne smije biti obilan niti težak za varenje.

o   Smrtno zabranjen: grah.

o   Moguće nuspojave u slučaju ne poštivanja ovog pravila: nadutost i podrigivanje u toku pjevanja na mikrofon.

o   Savjet za lijek: pravdanje da je to namjenski smišljen efekt na pjesmi.

Baš smo fini. Poštujemo pravila.

Rijetki su danas ljudi koji poštuju pravila zar ne?

Sat vremena do početka koncerta. Štimamo svjetlo, Sandru opet ne radi mikrofon, djevojke se presvlače.

“Donne”

Čudne su ove žene zar ne?

Imate osjećaj da namjerno stanu ispred televizora kada Ronaldo zabija treći gol za veličanstvenu pobjedu Reala nad Bayernom u polufinalu Lige prvaka i ne smije se apsolutno desiti da ne vidimo taj gol jer šta ću onda reći pajdi, jaranu, kolegi, komšiji koji ga je vidio? Mislim, kako da izađem na kafu sa njim i detaljno izanaliziram svaku travku kako se sljegala pod milionsko teškim “trkačem za napuhanom plastičnom loptom”, koji u trenutku postizanja tog slavnog pogotka, o kojem će pričati generacije koje dolaze, gestikulacijom simbolizira svoje lično postignuće u rekordnom broju do sada postignutih golova u Ligi prvaka.

Milioni ljudi gledaju jednog čovjeka koji slavi samog sebe.

Odakle ti pravo ženo da mi oduzmeš “oduzimanje daha”?

Ali sa druge strane – stvari su uvijek drugačije zar ne?

Naspram neponovljivosti i autentičnosti istinskog života kojeg vodimo i tih žena koje su nekako uvijek tu kada ih stvarno trebamo mi ćemo radije pristupiti odumiranju svijesti u programiranom svijetu reality-ja.

I nasi očevi su gledali svoje Ronalde i susrete Bayerna i Reala a i njihovi očevi također.

A žena je uvijek bila tu da zasmeta.

Neka smeta.

Volim što smeta.

Ronaldo mi ne smeta.

Tako i ove naše dvije smetaju.

Odakle vam pravo da se u toku generalne probe idete presvlačiti?

“Možda su pristupile onoj sekti “pokisnulih”? Znaš bolan onu novu radikalnu sektu sto je spominj’o Providni? Onaj Providni uvijek ima neke čudne teorije!”

Frustracija je dostigla svoju kulminaciju dvadesetak minuta do početka koncerta ali one su bile tu. Spremne i lijepe tačno u momentu kada je to trebalo, kada je “došla Hamuš televizija opet da nas snima”.

Uvijek su tu kada nam stvarno trebaju zar ne?

“Viva la vida”

“Dogovorili smo se da ćemo izaći kada se ugasi svjetlo.”

“Ali moramo nazvati tonca da nam uključi mikrofone.”

“Ko ima mobitel? Neka zove odmah!”

“Tiše ljudi sve se čuje napolje. Publika već ulazi.”

“Koja je intonacija na narednoj pjesmi?”

“Vidiš li koliko je ljudi ušlo?”

“Da li je neko nazvao tonca?”

“Hej, ovamo je mrak. Moramo izaći što prije.”

“Daj intonaciju. Brže, brže.”

Riječ, riječ, riječ, riječ, riječ, na početku, riječ, riječ, riječ, na početku, bješe, riječ, na početku bješe...

Frka, Trka i Zbrka. Tri jarana koja uvijek idu na Prvi maj zajedno.

Uvijek je sa druge strane drugačije zar ne?

To je neko hipnotičko stanje transa u koje uđete dok ste na bini. Dojam čitavog koncerta, nastupa, predstave imate tek kada se završi i kada se počnete sjećati svega sto se desilo. Kao da taj čitav proces miješanja boja reflektora, plesa pokreta, igre muzike ne pripada realnom svijetu. Kao da zakoračite u neki drugi svijet koji vas zapljusne nekom svojom “drugačijom” magijom i dok se se vi otresete od njegovih kapljica on je nepovratno zaključan u vašem sjećanju. I da biste probudili to sjećanje morate se opet naći na bini i opet zakoračiti u taj svijet. Kao vječna bolest. Jednom kada se zarazite -  vječno bolujete. Jednostavno želite da ste vječno okupani tim svijetom.

Ili barem pokisli?

Tamo negdje oko četvrte pjesme sve je postalo lakše kada se iz publike čulo “Bravo”.

“Dobro je. Mikrofoni rade. Sve se čuje. Ljudi su zadovoljni. Hvala ti Tremo što si bila tu i pomogla nam a sada možes da putuješ dalje. Koferi su ti u sobici iza bine a Frka, Trka i Zbrka te čekaju na zadnjem ulazu jer hoće da ideš sa njima na Prvi maj. Ipak su se odlučili rizikovati i krenuti iako je Providni najavio iznenadne provale sunca.”

Koncert je završen.

Pljesak. Pljusak.

Jedan bis. Pripremljen.

Drugi bis. Nepripremljen.

Povratak u sobicu iza bine.

Kakofonija devet različitih individua opet se budi.

Kapljice se razdvajaju.

Uvijek se razdvoje zar ne?

“Words”

Riječi šetaju preko zidova Sartr-ovog kafića u predvorju.

Pohvale, čestitke, kritike, savjeti međusobno se pozdravljaju kao davno zaboravljeni prijatelji.

Osjećaj koncerta polako blijedi i zaključava se u sjećanju. Lukavo i misteriozno se smješka i namiguje zatvarajući vrata svoje sobice na kojima piše “do narednog viđenja”.

Nastupa jedan realni svijet toliko drugačiji od onog što je pobjegao. Ali i ovaj svijet nosi osmijeh na svom licu u vidu novih ljudi otvorenih za komunikaciju, suradnju, inspiraciju, širenje horizonata, otvaranje percepcija, učenje. Solo već pokušava dogovoriti novu suradnju, Brka, Sandro i Dino razmjenjuju utiske sa prof. Spahićem, Mima ugovara detalje oko Opatije, Ernad, Avdija i ja razgovaramo sa glumicom Amilom i kostimografkinjom Lejlom oko novih ideja, Jenny se negdje izgubila.

Vjerovatno jede.

Pozdravljamo se sa Sartr-om i zahvaljujemo mu se na toploj suradnji koju nam je pružio i selimo se u drugi kafić na piće razgovora mada to sa BC nikada nije tako jednostavno. Uvijek moramo zapjevati tamo gdje se nalazimo. Kafić, trg, pub, bina, ulica, metro, prodavnica, benzinska pumpa, autobus, kombi, auto, voz, plaža, brod.

Nismo još u avionu zapjevali.

Valjda neće nestati.

Prljave acapelle.

A konverzacija nikada ne prestaje niti nestaje. Vječni protok informacija poput zujanja strujnog dalekovoda, žamor ljudi u kafiću, buka budnog grada, pjesma rijeke, priča vodopada, biografija vjetra dok grli vrhove drveća. Sve priča i sve govori.

Samo su rijetki danas oni koji slušaju zar ne?

“I can see clearly now the rain has gone”

Zaboravili smo otpjevati ovu pjesmu.

Simbolično, Sarajevo se još uvijek kupalo u tamnim oblacima, kiši koja je kapala sa neba, i grad je prožimala čudna umorna tišina. Melanhonija je vibrirala u zraku ispresjecana ponekim usamljenim autom poput ukletog broda na pučini. Trebalo je ploviti na ovom moru vlažnosti do kuće.

Umorni smo.

Željni smo sunca.

Dosta nam je kapljica.

Pozdravili smo se sa prijateljima i zauzeli svoja mjesta u autima. Nesvjesno smo zauzeli ista mjesta kao i na dolasku u Sarajevo. Vjecno kruženje istog. Sve je cirkularno. Sa početka na kraj pa onda opet na početak.

 U početku bješe riječ.

 Poslije kiše dolazi sunce.

Ado je već svirao svojim pogledom kroz prozor. Sviđao mi se njegov ritam i melodija koju je započeo pa sam i sam zapjevušio kroz prozor gledajući u Sarajevo koje je gubilo obrise grada i pretapalo se u tamna brda pokisla mrakom. Bacam poneki pogled prema Alemu provjeravajući njegovu svjesnost dok upravlja volanom ali shvatam da nema potrebe za brigom. Samouvjereno vlada krivinama dok mu Sandro asistira u potrazi sa dobrom muzikom iako su i njih dvojica vjenčana specifičnom umornom tišinom.

O lijepa, o draga, o slatka, slobodo.

Odo.

Rijetki su danas dobri momenti u životu ali opet ih ima zar ne?

Uvijek je “tamo negdje” drugačije ali opet nekako isto zar ne?

 “I bi onaj Providni opet u pravu! Sunce nije prestalo padati za Prvi maj. Tol’ko je bilo vruće da sam se osjećao kao oni “Pokisnuli” koliko sam se preznojavo. Ali Sivi i Crni nisu dopustili ovom ružnom vremenu da upropasti vatru i ćevape. Šareni, ne znam kako je tebi bilo, ali nama je bilo extrica. Samo da ovo ružno vrijeme ‘oće prestat’, ova toplota, svjetlost, sparina i vrućina, i da nam se vrate sivi oblaci, kiša, i tamna jutra. Dosadilo mi je ovo sunce.”