Ibrahim Maalouf - Illusions (2013.)

Ovih dana sam u očajnom nedostatku nečeg novog počeo gledati Satelite, smijao se Divljim jagodama i pečavom Alenu, preslušavao stare albume blijedo klikajući po portalima, jadikujući na sudbini jadnih Ukrajinaca, čitajući kako avokado može liječiti sve osim zubobolje i diveći se Farellovoj akciji koja boji svijet u američke boje.
Onda mi je drug poslao Ibrahima, trubača iz Pariza. Zapravo poslao ga je dok sam fatao onih dnevnih pola sata sove. Onako mutan i nerazumljiv pustio sam Ibrahima i ostao ukočen na prvom tonu trube. Dugi, mekani ton sa par četvrtonskih upadica kakve samo arapi znaju ubosti mi se odmah uvukao u ono malo funkcionalnog predjela mozga.
Prvo sam pomislio da se ne radi o trubi. Mi smo ovdje dobili trubu preko turaka i turskih vojnih orkestara, te smo je učinili glasnim instrumentom koja samo pravi buku. Ibrahimov ton predstavlja drugu stranu tog divnog instrumenta, a još ako mu se dodaju arapski maniri i tonovi dobije se divan kolaž egzotičnog i čudno lijepog. Video koji prati muziku je sastavljen od scena iz siromašnog i pustog predjela Bejruta, grada u kojem je ovaj Parižanin rođen, te se sa muzikom uklapa neopisivo dobro.

A onda nakon fine trube, taman dok mi se pažnja usmjerila na melodijsku finoću istočnjačke muzike, kreće nerazumljiva harmonijska progresija koju Ibrahim prati svojim manirom. Kad sam čuo ton na 03:01 skontao da je ovo neki ozbiljni lik kojeg valja ispoštovati. Opleo sam mu cijelu diskografiju, od A do Ž, nabio mu preglede na Youtube kanalu i ukrao mu par albuma sa torenta.

Ima četiri albuma. Ovdje ću se osvrnuti samo na posljednji jer je sniman, kako Ibrahim kaže, samo zbog koncertne aktivnosti ili, u žargonu, zbog tezge.
Album je spoj zapadne i istočnjačke kulture, ali ne u oblicima kakve ovdje čujemo - nabaci sambu, saksofonistu koji svira Coltranea i pjevaj Čudna jada. To nije muzički spoj, to je muzička transplatacija udova.
Njegovo sviranje trube je poseban doživljaj. Dok sam svirao trubu, najteže mi je bilo dobiti ovakav mekani i tihi ton. Ibrahim ga odlično kontroliše, drži ga na dlanu i pleše sa njim po intervalima kojih nema na klavirskim tipkama ili gitarskim poljima. Harmonijske progresije su mu takve - akordi se sviraju na moduliranim bojama koja variraju upravo za onaj frtalj tona. Ritmovi prate komplikovanu metriku, a ostali instrumenti sviraju kao i Ibrahim - lagano, osjećajno i mekano. Bras sekcije su, vidljivo je na Youtube snimcima, snimani sa Ibrahimom i često se među četiri trube čuje njegova koja stalno oscilira. Savršeno raštimana.

U moru lijepog i mekanog ističe mi se InPresi na kojoj dominira razgovor Ibrahima i bras sekcije. A ako ste za malo tvrđi zvuk onda Unfaithful obavezno. Tu me fasciniraju melodije koje zvuče tako dobro ukrašene arapskim manirom, mediteranskim ugođajem i zapadnim formama. Jedna od najljepših melodijskih priča mu je na True Story, koja baca na Balkan.

Ukratko - Ibrahim je rođen u Libanu u porodici književnika, muzičara i intelektualaca. Kao mali dolazi u Pariz. Završio je matematiku. Muzika je čudo. Taman kad se čovjek nađe u letargiji, isplovi neki Ibrahim i vrati sve ono dobro. Većinu pomenutih pjesmama možete naći na njegovom Youtube kanalu, a toplo i preporučujem da obradujete hard disc zadnjim albumom. Ovakav album će sigurno naći svoj momenat, ako ne odmah onda sigurno nekad kad se najmanje nadate.