Čitanje i sinapse

Dragi čitači i čitateljke, sigurno ste primjetili da u našoj zajednici postoje ljudi koji ne percipiraju svijet oko sebe kao vi, da ne sklapaju rečenice kao vi, da im je svijet koji postoji ustvari samo svijet koji vide, da ne mogu reći šta misle, a toliko toga žele reći, da u želji da nešto kažu, često ne kažu ništa, da na svako pitanje pitanje gledaju mutavo i što je najgore, hvale se nikad nisu pročitali nijednu knjigu.
O razlikama između čitača i nečitača ovdje možemo svašta reći jer je mala vjerovatnoća da su imali živaca doći do kraja prethodne rečenice.
Da bi biološki objasnili razliku između čitača i nečitača, barem u umnom smislu, nedavno su na Emory univerzitetu u Atlanti proveli istraživanje o tome kako čitanje utiče na rad mozga. Inventivni ameri su dali studentima knjigu i skenirali im mozak svakih devet dana koliko im je trebalo da ju pročitaju (fini studenti, ni ja nisam bio ovako brz) i pet dana nakon čitanja.
Doktor Gregory Berns kaže da čitanje utiče na dva predjela mozga - prednji (za koordinaciju pokreta) i zadnji (za percepciju pokreta i uticaja na dijelove tijela), tamo razvija sinapse i povezuje nerve. Doca Gregory kaže da je to zbog činjenice da čitač stalno ulazi u uloge protagonista i da proživljava njihov život i doživljaje. Super, jel de?

Ono što je važnije, utiče i na centar za komunikaciju i govor. To ste primjetili i vi, za ovo nam nije trebao nikakav doktor.
Eto jedan anatomijski razlog za čitanje. Ne baš u onoj grani anatomije koja se forsira u teretanama. Moj cimer sa Bjelava koji je studirao medicinu, uvijek je u čitaonu nosio ogromne knjige. Sa tolikim svakodnevnim teretom u rukama, čitanje mu je i ličilo na bildanje.

Link sa člankom.