Priča o zagađenju

Vazduh - gas bez okusa i mirisa, esencijalan za cijeli život na zemlji.
Vazduh u Zenici - gas sa okusom i mirisom, opasan za cijeli ekosistem u gradu i oko njega.

Feri Le Non, novi grafički udarnik

Jednog divnog proljetnog dana, prije petnaestak godina, išao sam u muzičku školu. Zapravo to što mi se desilo taj dan, nije bilo nimalo divno. Dvije nesreće i jedna sreća.
Prva nesreća je ta što me je posrala ptica. Druga nesreća je ta što sam to primjetio kad sam došao kući. Istraživajući tragove ptičijeg izmeta zaključio sam da me je posrala negdje u aleji kod Muzičke, izmet se već fino osušio na finom proljetnom suncu tako da je sam otpadao ostavljajući bijelu prašinu, a dok sam bio u školi, nije me niko zezao. Mogli su mi se samo smijati dok sam hodao kroz čaršiju sa bijelo - zelenkastom flekom oblika jajeta na tavi na poleđini crne spitfajerke.
Za razumijevanje sreće mi je trebao dio iz razgovora Žike i Milana iz Žikine dinastije, u kojoj Žika govori Milanu da je prava sreća kod mita o posranom čovjeku od strane ptice ustvari ta da je sreća što krave ne lete.

Danas je divan zimski dan. Divan je u Begov Hanu odakle sam se vraćao u Zenicu. Divan je negdje do Vraca.
A u gradu su me čekale nesreće koje iz straha ne smijem ni čitati - benzen, sumpordioksid, prašina itd., tako da im ne znam tačan broj ni tačnu namjenu i uticaj na mene. Nesreće koje se ne mogu oprati u veš mašini, kojima se niko neće nasmijati i o kojima niko neće sa sjetom govoriti, kao što se može o ovim posranim nesrećama. Biti posran danas nije biti posran od ptica, nego od ljudi koji su spremni za lovu udariti po cijelom ekosistemu, svim nedozvoljenim hemikalijama.
Za sreću bi mi trebalo neko čudo koje se zove odlazak nekih ljudi odavdje. Tamo gdje krave rade sve šta im je volja.