Prije 4 godine sam zadnji put išao na more. I to sa djevojkom.
Nataknam pun rezervar, potrpamo stvari i krenemo. Vruće, juli mjesec, nemam klime, znoj kapa sa čela, nervozne bembare zuje ko lude, a ona samo priča. Ili od uzbuđenja ili da meni podigne raspoloženje, brbljala je bez prestanka praveći od mene nervozni balon koji od vrućine i znoja nije imao snage da pukne.
Na granici su nam rovili gepek, torbe i novčanik. Bila je gužva, a granični prelazi su ličili na konc logore: sunce, čekanje i znojenje.
Došli smo u Tučepe i uletili u potkrovlje nekom starcu. Bio je nepovjerljiv i šutljiv, kao da umjesto dvoje mladih ljudi vidi samo iznos eura, koji mu može tako lako otići.
Dva dana sam povraćao, od sunca i vrućine. Jeo sam samo noću, genitalije su mi bile mekane ko balon napunjen vodom, a u glavi mi se mozak preljevao, sa jedne strane glave na drugu.
Treći dan sam došao sebi, pa smo krenuli na plažu. Gužva i vriska. Jedva smo došli do vode. Plivali smo pravo, finih sto metara, a onda sam progutao malo slane vode. Gore iskustvo nego popiti mlako pivo. Stomak mi je reagovao fiziološki, te sam požurio nazad do sobe i WC šolje koju sam česće viđao nego sve ljepote Jadrana.
Vratio sam se na plažu, a ona se sunčala. Prostro sam peškir i legao. Kao da se sunčam, spavam, šta li već. U bunilu koje sam proživio tih pola sata sanjao sam i padao sam, davio se i gušio, sanjao snove koje nikad nisam prije, a nisam ni dan danas siguran da li sam uopće spavao. Kad sam digao glavu, ona je ležala, pokazujući lijepo tijelo suncu. A na jedini pokušaj mog uspostavljanja dijaloga samo je pomjerila obraz, diskretno mi pokazujući da joj je dobro.
Pogledao sam oko sebe i u nevjerici gledao ljude koji su ležali na kamenu i šutjeli. Godišnji odmor? Odmor? Bio sam umoran ko pas!
Vratili smo se nazad u kuću nepovjerljivog starca i tamo sam se okupao. U kadi! Ko svaki civiliziran čovjek, hladnom vodom, sa sapunom, ne u soli i prljavštini. Tada sam došao sebi, otišao sam do nje i pitao da je izmasiram. Rekla je da je preumorna od plaže i sunca i da je pustim da spava.
Nakon 7 dana agonije vratio sam nepovjerljivom starcu osmjeh na lice sa gutom eura. Nasuli smo rezervar i vratili se kući. Pričala je nježno i gledala me krupnim očima, a ja sam brojao lovu kojom sam platio ovu svoju muku. Kad smo stigli u Zenicu, rekla je da imala predivan godišnji i sa blaženim osmjehom mi je ponudila da prespava kod mene. Ne, rekoh, umoran sam od sunca i plaže. Kupanja u ružnoj slanoj vodi, vike djece, kriske žena, nadrkanih carinika i vozača, vrućine i znoja. A najviše mi je žao što sam sve to platio.
Nema komentara:
Objavi komentar