Lud

Kad vam kažu da ste lud imate dva načina razumijevanja - ili je pohvala od onih koji ne razumiju to što radite, ili je pohvala onih koji vas razumiju, a nisu dovoljno smjeli da urade isto. Ima naravno još jedan način razumijevanja, ali on je opisan u tančine u knjigama psihologa i psihijatara. Ipak treba neko stručan da vam kaže da ste taj treći; njih ne susrećete često.
Kod prvog slučaja padne mi napamet "ludi" Klaudije, rimski car kojeg su historičari proglasili ludim. Jedan je razlog najpoznatiji - htio je postaviti svog konja za rimskog senatora. Tim slučajem su ga ismijavali do te mjere da sam i ja - vječni opozit u svim školskim činjenicama - bio namamljen u mišljenja većine da je bio lud.
Ipak, razlog za ovaj čin objašnjen je u njegovom obrazloženju svoje lude ideje. Navodno je senatorima, olinjalim staronjama obučenim u bijele čaršafe, rekao da "posao koji oni rade, može raditi i njegov konj"! Ako napravimo paralelu sa današnjim senatorima u parlamentima, tačno mi se ista ideja vrti po glavi. Kad bih ja izašao pred parlament doveo bi magarca i ponovio sličnu rečenicu. Magarca umjesto konja - ovu intelektualnu svojinu Klaudija bi vrijedilo poštovati.
Drugi način razumijevanja je najočitiji u nedavnom cirkusu zvanom "skok iz svemira na zemlju". Baumgartnera smo gledali kod Harisa i očitovali smo se svi da je baška lud. Lud sto posto, toliko daleko od kuće, sam samcat, toliko bespomoćan da ne može obaviti ni posljednji vjerski obred. A mogao je fino sjediti u kladionici, ispisivati listić i komentarisati budale koji skaču iz svemira.
Dok je Haris svirao sam, jednom ga je Dela ispratio kući riječima: "boli tebe k***c, ti pandžu u padže i kući". Da je Dela čekao da Baumgartner sleti onako zajapuren u njegovu avliju rekao bi mu: "boli tebe k***c Baumgartnere, ti sedam miliona eurića u padže i kući"!
Tako da biti lud nije ni loše. Ni sa intelektualne, ni materijalne strane. A još bolje ako imate titulu imperatora ili unaprijed potpisan ugovor.