Jeste li ikad čuli za hemijsku olovku koja se briše? Briše gumicom integrisanom na nju i toplotom. Jeste. Nataša posebno. A evo i ja.
Fino danas ja i Sabina izađemo sa prijemnog i namjestimo mečkino zadnje sjedište da nam Amila može stati. Podignemo dnevnike na onaj prostor iznad gepeka, tik pored prozora.
Auto sam ostavio ispred škole. I dnevnike uzeo kad sam došao kući. Ostatak priče znate.
Ni jednog upisanog časa.
Datuma.
Godišnjeg programa.
Ocjena ničega.
Kao da sam ga tek od Stipe uzeo.
Samo se na prvoj strani sjaji ono koji smo kanton i općina, školska godina i još par gluposti koje sam napisao onaj dan kad sam dnevnik uzeo od Stipe. Sreća pa ne moram pisati sve.
Da se razumijemo, ova priča ima edukativni karakter. I za one koji se potajno smješkaju, neka ipak nabace tugaljiv komentar, pun saosjećanja.
Nema komentara:
Objavi komentar