Kišobran

Cijelo ljeto po gepeku mi se poturao kišobran. Maleni, na izvlačenje, sa plavim platnom i crnom malom drškom. Stalni drugovi su mu bili jedna flaša vode od dva litra, plastična boca Ininog motornog ulja, hitna pomoć, nekakav fluorescentni prsluk i još par džidža kojima ne znam ni namjenu, ni porijeklo. Sa vremena na vrijeme društvu bi se pridružila gitara, pojačalo, roštilj, ugalj, gajba piva, ruksak, kahon i još kojekakva čuda. Čuda sam bacao neobavezno, bez ikakvog reda, a kišobran se uvijek isticao među njima, kvario simetriju, zapinjao za kaiševe i mijenjao mjesto prebivališta svaki put kad bi postao faktor u slaganju stvari. Ustvari je smetao, ali sam ga držao tu zbog mog stalnog konta da takve stvari uvijek zatrebaju jednog dana.
Ljeto je prošlo i došle su kiše. Za kišovitih dana od auta do odredišta sam uvijek trčao, nabacujući jaknu preko glave i ne pomišljajući da u gepeku imam kišobran. Bilo je dana kad sam pokisnut kao miš ulazio kući, mokrih patika i naočala, a sutradan bi u gepeku zaticao kišobran, zaboravljen i netaknut. Mislim da su to bili trenuci kad sam najčvršći bio u svom kontu - da će mi jednog dana stvarno trebati.
Zimi sam davao finu lovu za kape. Uvijek sam hodao sa nekim komadom tkanine na glavi. Kišobran sam tada i psovao, jer se znalački zapetljao među polovne lance. Lanci + kišobran sam zabio u ugao gepeka nekad u decembru, a u aprilu, dok je sunce već odlučno mijenjalo navike, kombinaciju sam izvadio iz gepeka i polako odvojio jedno od drugog. Taj uporni kont je bio najjači tada - lance sam ostavio u garažu, a kišobran vratio u gepek. Nisam ni sumnjao da će mi jednog dana trebati.

(nastavit će se kad mi jednog dana zatreba..)