Ivo Andrić - Na drini ćuprija
Bilo je to prije jedno pet godina. Proveo sam u Amsterdamu i Minhenu par dana. Vraćao sam se pun ukusa i mirisa. Za prosječnog bosanca (koji je tada cupkao satima pred ambasadama za vizu) ovo je značilo da je "vidio svijeta".
Putovali smo noću. Autoputevi i granični prijelazi bili su osvjetljeni. Ustvari cijeli put je izgledao šaren i svečan. Dok nismo došli na Brod.
Granični prijelaz je ličio na rampu za svatove. U kućicama nije bilo kompjutera. Osvjetljenje je pravilo nekoliko osrednjih sijalica veličine patlidžana. Pasoše nam je pregledao krupniji graničar, polako pušeći kroz nos i mumlajući jer smo ga primorali izaći iz tople kućice na mrklu i hladnu noć.
Kad smo gumama dotakli bosanski asfalt, amortizeri su se probudili nakon mirovanja od izlaska iz zemlje. Bilo mi je simpatično. Znao sam da sam u svojoj zemlji.
A onda su farovi osvijetlili putokaznu tablu. Mala tabla, 20X40 centi, zašiljena na desnoj strani sa natpisom "Beograd", sjajila se u mraku kao opomena gdje dolazim. Tada sam razumio svo značenje toga da sam u svojoj zemlji.
Andrić o Bosni piše hladno iskreno. Tako mu svaka misao ima upečatljivu težinu, kao onaj strašni i nijemi broj srebreničkih žrtava. Učtivo i jezivo viđenje "tamnog" vilajeta. Takav mu je izgledao nakon njegovih povrataka iz bijelog svijeta.
Iako je mnogima nejasan i mrzak, za Sidrana je recimo jedan od pisaca koji je najbolje razumio patnju Bosne. Dao nam je hladan prikaz mjesta gdje živimo, među kakvim ljudima živimo i koga slušamo da bi živjeli. Uz to dao nam je da čitamo, odrekavši se velikog ličnog bogatstva.
Za one kojima to ne razumiju, neka i dalje uživaju u mračnim tablama na graničnim prijelazima.
Nema komentara:
Objavi komentar