Prvi dio priče možete pročitati ovdje.
Drugi dio priče možete pročitati ovdje
Doktorima koji cijeli život pregledavaju, pipkaju i analiziraju pregledi se čine kao rutinski posao. Nama koji nismo doktori svaka pomisao da nas neko analizira i pregleda je strašna, naročito ako se ne ide često kod doktora.
Za pregled se preporučuje da imate pratnju (vozača) jer se tokom pregleda rade provjere dioptrije na raširenim zjenicama što podrazumijeva malo zamućen i nestabilan vid sat vremena nakon pregleda. Po običaju moja ekspedicija je kasnila jer vječita gužva u Rajlovcu uvijek uzme petnaestak neplaniranih minuta.
Poliklinika Svjetlost mi se na prvi ulazak dopala. Nema jadnih ribica koje bolesno zijevaju u akvarijumima - neke privatne ordinacije stvarno misle da su potezi sa ribicama način da pacijente dirnu u emotivnu tačku, kao - brinem se za ribice, ta divna i sićušna mala bića, pa ću se brinuti i za tebe. Nemojte molim vas, dobar doktor se ne dokazuje umijećem davanja hrane jadnim ribicama, nego dobrim radom koji se širi preporukama. Iznenadila me je i Crvena Jabuka sa zvučnika i to cijeli album. Inače se na poliklinikama pušta radio, a kada dolazim na preglede ne želim da mi koncentraciju na mir remete jeftini radijski programi "Pozdrav za sve vas u studiju i možel muzička? Naravno, koja? Od Keme..." ili trenutni izvještaj o političkim potezima političkih stranaka na političkom jeziku u političkom mulju koji nas okružuje.
Na ulasku u ordinaciju prvi frontalni dvoboj sa ekipom domaćina su tehničari na pultu. Postoje ljudi koji nose osmjeh kao nacrtan, napadno ga pokazujući uz korektorom izblijeđene zube. Ovdje me je dočekala djevojka koja se smije očima i momak sa laganim i tečnim govorom - dovoljno da mi razbije tremu i prvi sloj nervoze koja mi se nakupljala od jutros.
Djevojka mi je dala upitnik kojeg trebam popuniti. Pitao sam gdje je aparat za kafu, ona je rekla da ga nema, ali da će mi ona napraviti kafu. Uhu super, pomislih ako zagusti mogu joj tražiti i duplu rakiju. Upitnik se sastoji od pitanja u vezi sa eventualnim preživljenim i nepreživljenim bolestima. Od svih pitanja jedino sam znao datum i mjesto rođenja.
Nakon desetak minuta čekanja tehničar koji je bio na pultu primio me je na prvi dio pregleda. Prvi dio pregleda se odvija u ordinaciji. Sjeo sam na stolicu, postavio mi je glavu na postolje sa mjestom za bradu i štanglom za fiksiranje čela. Pred oko je postavio ogroman aparat sa malom rupicom iz koje izbija plava svjetlost. Tu se nastali prvi problemi.
Oko mora da je konstantno otvoreno, bez treptanja, a pogled fiksiran u malu tačku na sredini plave svjetlosti. Snop se vrti u krug i vraški je teško držati oči otvorenim. Tehničar je nekoliko puta pokušavao dobiti dobru fotku, ali nam nije išlo. Pokušao je i sa stavljanjem flastera na jedno oko, ali nije išlo. Pokušavao sam i ja, ali jednostavno nije išlo. Oko je treptalo bez mojih komandi i mislio sam da ću kod prvog slikanja odustati zbog neposluha vlastitog organa. Tek nakon petnaestak pokušaja nekako su se kapci umirili i prva uspješna fotka je pala. Potom druga i treća. Kada smo završili desno, prešli smo i na lijevo oko koje je bilo mnogo poslušnije od desnog - bilo je uslikano sa samo nekoliko promašenih pokušaja. Uzimajući u obzir kraj radnog vremena i uporne reflekse mojih kapaka, strpljivost i smirenost tehničara je na nivou dobre vaspitačice u obdaništu. Fotke sa ovog slikanja se šalju doktorici kod koje je sljedeći dio pregleda.
 |
| Doktorica Melisa Ahmedbegović Pjano i C3PO |
Na poziv doktorice sam čekao desetak minuta. Kada me je zovnula mislio sam da se radi o tehničarki - doktorica je pristupačna i otvorena, izgleda mladoliko i vitko. Nema prepoznatljivog nadmenog ponašanja u razgovoru i gestikulaciji, ni superiornog stava prema neukim pacijentima poput mene koji od dijelova oka znaju samo za zjenicu i trepavice. Za razliku od većine doktora, ovaj me je uvjerio da se mogu upustiti u svaki vid puštanja lasera u svoj organizam, a da mi se ništa loše neće desiti.
Atmosfera kod daljeg pregleda bila je super. Pregledali smo dioptriju digitalno i analogno - na aparatu sa nekim kipićem na pejzažu Van Goghovih boja i sa naočalama za montiranje stakala u kojima čovjek izgleda kao C3po iz Ratova Zvijezda. Malo jednostavnijim aparatom sa malom lampicom smo pregledali i reakcije očiju na svjetlost.
Poslije toga na red je došla i jedina stvar koje me je bilo strah - kapi u očima. Prije pregleda dioptrije uredno sam dao do znanja doktorici da mi je grozna pomisao da mi nešto ulazi u oko.
Iako sam mislio da će akcija sipanja kapi u oko trajati mnogo duže nego fotkanje kod tehničara, jedno brzo povlačenje kapka prema gora i par fora sa kapanjem po čelu učinile su akciju gotovom za nekoliko sekundi.
 |
| Provjeravanje osjetljivosti na svjetlost |
Poslije ukapavanja kapi napravili smo pauzu da se rašire zjenice. Kapi djeluju tako da su dalji predmeti jasniji, a bliži mutni. To sam doživljavao samo u onim rijetkim trenutcima kada nakon dužeg vremena stavim naočale.
 |
| Tehničar Srđan Puketa u ulozi kapača |
Na kraju kulturno zamolio doktoricu da svoje doživljaje opišem na ovoj stranici kao subjektivni doživljaj svih pojedinosti laserskog skidanja dioptrija. Pristala je cijela ekipa pa smo se i zvanično upoznali i uslikali par fotki. Da ne ispadne da su samo oni mene slikali.
 |
| Doktorica je u prvom planu. Iza mene su Srđan i Minela Mujezin, djevojka koja se smješka za pultom |
Nema komentara:
Objavi komentar