Balada o kruški koje više nema

Iznad kuće bila je kruška
ispod nje hladovina i hastal
na hastalu džezva k'o puška
vruća i velika krasila je hlad.

Oko džezve uvijek fildžana
ispred fildžana uvijek jarana
šah, karte, vijesti i djeca
rodbina, komšije, tuga i sreća.

Sa jeseni bi plodom svojim
gasila zadah kafe i cigarete
zimi bi grančicama brojnim
zaustavljala pahulje iznad strehe.

Proljećem bi zelenila pogled
a ljeta vam se ne mogu sjetiti
otkako je prekri tlo ispod nje
ne sjećam se kako je bilo ljetiti.

To je došlo kao i svako zlo
noću kada prežmiravamo tamu
nasrnulo na sve što sam znao
nasrnulo na krušku mirnu i samu.

Satima se savijala prema tlima
borila se do pred ranu zoru
sve dok nije shrvana i tiha
dodirnula svoju hladovinu.

Tu je ležala nekoliko sati
zagrljena sa kućnom strehom
do podne počelo je skrivati
smeđom i hladnom zemljom.

Do večeri je sasvim nestala
sa hastalom, šahom i strehama
jedna grančica je vani ostala
da podsjeća gdje je nekad stajala.

Nije mi žao kuće i bašte
stoke, štale i plodne njive
deset prsta znaju da rade
i sve će biti kao i prije.

Sve nekako popravit ću
svaka rana će da zaraste
al mi žao što ne znam dal ću
dočekati da kruška opet naraste.

Pjesma je nastala poslije razgovora sa raseljenima iz Topčić Polja.

Ilustracija Besir.