Prvi Jugo je sastavljen 1980. godine i zasnovan je na Fiatovom modelu 127. Zastava je dobila licencu od Fiata, malo prepravila pomenuti model (najznačajnija prepravka je ime - iz Fiat 127 u Yugo Koral) i izbacila jedno od najprodavanijih automobila u Jugoslaviji. Naravno, njegovi prodajni uspjesi nisu bili slika i prilika kvalitete automobila, nego plitkog džepa tadašnjih Jugoslavena. Zamišljen je kao mali gradski automobil, mali potrošač i pristupačan običnom radnom svijetu. Pravljen sa 3 osnovna motora, benzinca, koja su davali 45, 55 i 65 konjskih snaga. Kao takav bio je jako jeftin. Poslije su došle razne varijacije modela od kojih mi je najljepši Cabrio.
 |
| Svaka ozbiljna autofirma napravi kabrio verziju |
Njegova cijena bila je i adut u izvozu. Za tržište SADa rađeni su malo bolji modeli, ali daleko od toga da su bili dobri. Poznat je slučaj pogibije mlade žene koja je poletjela u Jugi prelazeći most pri vjetru od 80 km/h. Nekoliko američkih časopisa su ga proglasili najgorih automobilom u historiji - iz američke perspektive i jeste, jer prosječni amerikanac ne brine za lovu. Iako je Yugo koštao nešto manje od 4 000 dolara njegov (ne)kvalitet je mrlja koje se nije mogao riješiti. Zadnji pomen Yuge u SADu desio se u Metallicinom proameričkom kratkom filmu "The Day That Never Comes".
 |
| U SADu sve je u marketingu |
Ali, daleko od Amera i njihovih razloga, Jugo je imao svoje fanove. Moj Stari je '89. kupio teget plavog od pet plata i ponosno mahao ključem po komšiluku. Iako gradski automobil sa njim smo išli na more i na Vlašić. Sigurnost i udobnost ovih putovanja je uvijek bila upitna - u Mostaru nam je prokuhao, a na Vlašiću nije mogao upaliti - ali ipak se uz dosta drame stizalo na odredišta.
Proizvodio se do 2009. godine. Od zvaničnika fabrike iz Kragujevca poznato je da su najbolje Yuge pravljene od 1988. do 1991. jer su tada tehničke provjere bile najbolje i najtemeljitije. Ta godište su najduže i preživjela.
 |
| Zlatno doba - 1989. do 1991. Tada ih je vozala i državna policija. |
Nakon 1991. dijelovi za izradu su postali nedostupni jer su fabrike dijelova bile smještene u Sloveniji i Hrvatskoj. (takvih fabrika nije bilo u Bosni - mi smo imalli TAS i njegove Golfove, ha ja) tako da su u periodu do 1996. Yuge su imale volan od Stojadina, sjedišta u rasparu, natpis "svjetlo" umjesto lampice ili brzinomjer u miljama (ostatak od američkih modela).
Poslije 1996. pokušaj dalje proizvodnje jednostavno više nije bio održiv. Probalo se i sa promjenom imena u Yugo Tempo, ali evropski standardi sigurnosti postali isuviše nepremostivi za oslabljenu Zastavu. Ustvari od preuzimanja Fiata 127 zastavini inžinjeri nisu učinili ništa drastično da bi poboljšali automobil. Ovo je jedan od posljednjih modela sastavljen 2008. godine. Da li je preživio do danas, ne zna se.
Nema komentara:
Objavi komentar