Kontrakontrakontrarevolucija

Povremeno skrolajući fejsbuk tajmlajn, zaključim da ga treba što rjeđe skrolati. Kao i kod svakog većeg dešavanja odjednom se pojavi milion novih zagovarača, pregovarača, spasitelja i pametna svijeta. Sjećam se da sam recimo poslije utakmice BIH - Slovačka među svojim prijateljima na fejsbuku imao 431 selektora koji su nekako puno bolji od državnog selektora, imaju bolja poznanstva od Osima, bolje igraju od Džeke čak i bolje postavljaju kamere na stadion od ekipe BHTa.

Poslije utakmice BIH - Slovačka imao sam 431 Papeta na fejsbuku

Svaki put kad se iskrolam, zapazim novo ime. Juče Jasmila, renomirani režiser i primječivač kontrarevolucija. Po njenom iskazu, kojeg zbog stomačnim tegoba uzrokovanih najezdom glasnih primječivača kontrarevolucija (a od danas i kontrakontrarevolucija) nisam uspio pročitati do kraja, mediji lažu.
Mediji, lagali - ne lagali, objavljuju slike zapaljenog arhiva. Na tim slikama nagorjelih knjiga nisam primjetio naslove "Bašta sljezove boje" ili "Dvori od oraha". Kao što mediji ne primjećuju pojačani puls i znojenje karakterističan za lažove prilikom sastavljanja izvještaja o zapljenjenoj drogi, tako ga ni ja ne primjećujem. Jasmila to, dakako, primjećuje.
Ono što mene kopka su eventualno uništene matične knjige i ukradeni kompjuteri sa mojim podacima. Ustvari, kopka me što bi u tom slučaju morao voditi sa sobom dva svjedoka da potvrde da sam živ, a ne znam da li mogu za njih svjedočiti da su oni živi dok se ne dokaže da sam ja živ, a sve to dok neki malac na računar sa podacima da sam živ instalira GTA ili Call od Duty.
U tom smislu nekako sam više za mirne pritiske na vlasti, npr. kamčenje antikorupcionih i zakona o oduzimanju imovine zatvaranjem parlamentaraca u zgradu dok ga ne izglasaju. I donošenje svih ostalih zakona zbog kojih se tele dvadesetak godina. Dok imamo snage sada, neka ih donesu.
Ili bi Jasmila, kao stranački kadar, željela možda fotelju sa koje bi sama donošenju zakona ostaviti za sebe? Šalim se, naravno, ali želim reći da uvijek postoji prostor za kontru kontrarevoluciji.

S druge strane, ne šalim se kad spomenem stranačkog ministra sigurnosti Fahru. On kao prodržava demonstrante dok ruše institucije. A da li bi ih podržavao da mu neko baci kamen na toranj? Ili zapali redakciju u Radon Plazi? Bi klinac, razbijte staklo Fahrinog imperija i vidjet će te ministra sigurnosti kako sigurno uspostavlja sigurnost. Zapravo, Fahrini objekti su i pravljeni sumnjivim kreditima iz budžeta za ekonomski razvoj, što će ga reći da su čist primjer pljačke državne love. Kao i kuće na Poljinama. To niko ne smije da dira.

Formalno toranj je vlasništvo Fahrine žene
 koja ga je kupila od muža. Platila ga je oko 200 miliona

O Alijinom malom da ne pričam. Taj intervju me je podsjetio da političari ovdje misle da žive u mahali, da je mahala samo njihova i da im je rodnim pravom ostavljena. Nije, ahbabu moj, ni tebi ni ikom drugom. Svaki koji misli tako, mora sjahati sa nas, uz prethodno donesene gore pomenute zakone. Pa nek se znoje ili pokušavaju bježati kao Lipovača. Dok ih ne stigne Interpol.

Svako novo skrolanje dadne novo ime. Danas sam primjetio jedno od koje mi želudac napokon radi kao i prije ovih nemilih događaja. Deni Memić nema kuću na Poljinama, nema stranku i tornjeve napravljene od državnih para. Deni Memić je najmlađi doktor ekonomije, mladi čovjek koji je napustio posao u stranoj banci i postao dio Uprave Razvojne banke. To što je ekonomista i nije član stranke daje mu za pravo da ne daje državne pare za tornjeve, nego za prave stvari. Ako vam je muka od svega, pogledajte njegov intervju. Ako bi njega definisali, ne bi mu stavljali prefikse "kontra", on je revolucija.

Dajmo ovakvim ljudima prostora da rade uklanjajući stranačke monstrume koji im ne daju prostor već 20tak godina. Ne paljenjem arhiva i automobila, nego legalnim otimanjem opljačkanog i bacanjem u tamne ambise njihovih želja i ciljeva.