Priča o dva psa iz Istočnog i Zapadnog Berlina

Ovu priču sam čuo davno, ne sjećam se od koga. Sjećam se samo da mi ju je ispričao neki stariji gospodin, ali u dosta nezgodnom momentu - prije desetak godina dok mi posao i lova nisu bile presudne stvari u životu. Nakon desetak godina sam je se sjetio, pa bih želio da je podijelim sa vama.

Ilustracija: Besir

Prije pedesetak godina u Berlinu su živjela dva psa. Jedan je živio u Istočnom, drugi u Zapadnom dijelu. Razmeđeni su berlinskim zidom, građevinom koja dijeli taj grad zbog drugačijih pogleda na društvo. Jedni su bili za jednakost i srednju klasu operisanu od religije, drugi za slobodu operisanu od klasa.

Zid je napravljen brzo i nenajavljeno, za nekoliko godina, neprirodno razdvajajući familije i društvo. Uskoro su na njima postavljeni punktovi, pa nije svako mogao preći na drugu stranu. Većini je jedini način komunikacije i viđenja sa onima sa druge strane bio preko zida.
One smjelije koji su probali preskočiti zid i pretrčati na drugu stranu gledali su preko nišana Kalašnjikova. Napunjenog, naravno. Tačan broj poginulih je objavljen tek prije par godina - 239.

Pametniji nisu pretrčavali. Kao dva naša lika iz priče. Pretpostavit ćemo da imaju oko 40 ljudskih godina.

Jedno veče su se sreli pored zida, svako na svojoj strani i otpočeli razgovor. Poče prvo onaj iz Zapadnog:
"Nama je gore", otpoče on. Tamo kod hajvana važe otpilike ista karakterna pravila - svakome je njegova muka najgora. "Završio fakultet, ostao mi kredit za studije da otplatim. Morao sam brzo naći posao. U mojoj struci nije bilo posla, pa sam čistio ćenife dok ne izleti nešto. Kad sam napokon otplatio studentski kredit, kuja mi ostade u drugom stanju. Morali smo se uzeti, naći kućicu i to sve na kredit. Sreća našao sam dobar posao, plata nije loša, ali nije zastalno, pa sam imao problema sa kreditom. Ženin brat radi u banci pa nam je nekako uspio srediti kredit na dvadeset godina. Kupili smo kućicu u kojoj i sada živimo.
U toj kućici smo dobili kućiće, ali su tek onda krenuli pravi problemi. Plati nekog da čuva dijete, plati vrtić, plati školu, knjige, sveske, plati mu vozački, auto, a cijelo vrijeme štedi mu za fakultet - kontam da se ne napati kao što se babo patio. Radio sam prekovremeno, dobio išijas i kad sam otišao na liječenje morao sam potrošiti svu ušteđevinu na liječenje. Bolnice su strašno skupe buraz.
Mali je krenuo na fakultet i digao kredit za studiranje. Isto sve buraz, ukrug. Eto ti, jebeno pa haj.". Izjada se on pa nastavi:
"A kako kod vas tamo? Nama govore da vas guše, ne daju da se izražavate, gaze vas vojnim čizmama, postavljaju slike vladara da ih volite, ne daju da se bogatite ili da vjerujete u Boga. Ko god je prešao kuka! Kako je tamo, reci mi. Kako živite, ti žena i djeca?"

Nakon kraće šutnje, pas iz Istočnog dijela se okrenu oko sebe da provjeri sluša li ga ko i poče:
"Istina je da nam je teško! Kako živimo? Za početak nisam morao dizati kredit za studiranje, samo je bilo bitno polagati ispite. Kad sam diplomirao, dali su mi posao u nekoj državnoj firmi. Kad sam došao na red za stan, kuja mi je već bila pred okotom.
Dobio sam povišicu zbog kućića i radio kao i prije. Kućiće je čuvala žena, jer sam samo ja morao raditi. Vrtić, škola sve je bilo džaba. Išli smo dvaput godišnje na more pa se sam se sačuvao od išijasa i takvih bolesti.
Djeca su na fakultetu, nismo uzimali kredit. Eto, teško buraz teško..."

Onaj iz Zapadnog se malo zbunjeno zamisli pa reče:
"Kako teško matere ti. Sve vam je džaba! Sve si dobio bez kredita! Kako možeš reći da je teško!"

Ovaj drugi se primače zidu i tiho, kao da ga neko osluškuje izusti:
- Ne daju nam lajat!

Tako je tekao taj razgovor. Ako ne vjerujete u ovu priču, pitajte starije, oni je znaju.