Vidio sam je šetajući vijugavom ulicom iznad polumračne kotline u kojoj se nalazio grad Cazin.
Vidio sam njenu savršenu kožu lica, toliko glatku i blistavu, te mi se činilo da sija u mraku kao sitna ljudska zvijezda, čije oči su bile tamni maleni bademi sa blagim azijatskim oblikom.
Vidio sam njenu svijetlocrvenu ofarbanu kosu, usne i snažnu životnu energiju koja je izbijala iz njenog pogleda.
Brzo sam prošao pored drvene klupe na kojoj je sjedila nasuprot svojoj prijateljici.
Vidio sam je i zaboravio, ali mi se njeno lice urezalo u memoriju kao neponovljiv oblak na nebu kroz koje je prošla ljetna kiša.
Vidio sam je na svakom ratištu, u trenovima dugim poput biblijskih redaka, kada je gospodarila marsovska tišina.
Vidio sam je između zapaljivih metaka što su šarali po šumama, bregovima, zvijezdama.
Vidio sam je i u turobnim oblacima teškim kao tjelesa mrtvaca.
Vidio sam je u travnatim obrazima pitomih brežuljaka sa kojima sam se želio stopiti i nestati u besmrtnim zelenim sokovima.
Vidio sam je visoku, crvenih obraza, dugih smirujućih prstiju, kako mi prilazi, prljavom od ratišta, i grli me dok svijet iščezava iza naših leđa kao krvava bajka.
Vidio sam je u svome srcu u momentima kada sam mislio da više ništa neću vidjeti.
Vidio sam je jaku i vitku kako postaje uspravna elegija.
Vidio sam njenu savršenu kožu lica, toliko glatku i blistavu, te mi se činilo da sija u mraku kao sitna ljudska zvijezda, čije oči su bile tamni maleni bademi sa blagim azijatskim oblikom.
Vidio sam njenu svijetlocrvenu ofarbanu kosu, usne i snažnu životnu energiju koja je izbijala iz njenog pogleda.
Brzo sam prošao pored drvene klupe na kojoj je sjedila nasuprot svojoj prijateljici.
Vidio sam je i zaboravio, ali mi se njeno lice urezalo u memoriju kao neponovljiv oblak na nebu kroz koje je prošla ljetna kiša.
Vidio sam je na svakom ratištu, u trenovima dugim poput biblijskih redaka, kada je gospodarila marsovska tišina.
Vidio sam je između zapaljivih metaka što su šarali po šumama, bregovima, zvijezdama.
Vidio sam je i u turobnim oblacima teškim kao tjelesa mrtvaca.
Vidio sam je u travnatim obrazima pitomih brežuljaka sa kojima sam se želio stopiti i nestati u besmrtnim zelenim sokovima.
Vidio sam je visoku, crvenih obraza, dugih smirujućih prstiju, kako mi prilazi, prljavom od ratišta, i grli me dok svijet iščezava iza naših leđa kao krvava bajka.
Vidio sam je u svome srcu u momentima kada sam mislio da više ništa neću vidjeti.
Vidio sam je jaku i vitku kako postaje uspravna elegija.
 |
| Azra - by Besir |
Nema komentara:
Objavi komentar