6.11.13

Školske kabadahije i njihovo prevaspitavanje

Prošle godine u mojoj školi bila je tuča. Ustvari nije bila tuča, nego je jedna curica istukla dječaka starijeg od nje godinu dana. Ovaj ju je valjda raro, a rarao je pogrešnu. Iako je stariji od nje godinu dana, plakao je kao dvije godine.
Ukor joj nije toliko teško pao kao pola sata objašnjavanja i moje dosadne priče. Cijela zbornica brujala je zbog njenog izljeva nasilja, tako da je imala mnogo priča od po pola sata.
Bez obzira na sve školske kodekse, ja sam potajno bio na njenoj strani. Mali je bio lokalni bandit za djecu mlađu od njega. Slabiji od njega su bili njegovo ratno polje. Već je imao zavidan dosje u odjeljku za ukore. Ova curica ga je permanentno smirila i udaljila ga od svih ukora evo već godinu dana.
Ovo troje iz Tuzle koje su napale kolegicu me je posjetilo na pomenuti slučaj. U pitanju nije zakon jačega, nego problem slabijega. Njih tri, ona jedna. Not a fair fight. I Stivenu Sigalu bi trebao dobar režiser. I koja motika u rukama.
Tiho u sebi očekujem pravedni ishod. Bludničenje nad drugima bez pokrića je užasna vijest. Nije u pitanju podsticanje na masovnu tučnjavu, ali sigurno da jedan momenat može biti dovoljno jak da im zauvijek zakopa ego. Kad ga već hrane čoporskim napadima na slabije.
U slučaju malog kabadahije problem je riješen tako da ga ne bi bolje isposlovala služba za maloljetnike.
Mala u tom smislu zaslužuje veliki respekt. Neka joj kodno ime bude Stiven Segal.

Nema komentara:

Objavi komentar