Sinan Alimanović - jedan od najboljih

U moru vijesti o Mijama, referendumima, pravima pasa lutalica i teškim ljudskim sudbinama, jedna vijest sa Kliksa je udarila tačno gdje treba - u centar za sreću i radost.
Sinan Alimanović jeste jedan od najboljih i to u svjetskim okvirima.
Svoju invenciju temelji na standardiziranim progresijama Herbija i ostalih starih majstora. Kad ih pakuje u naš melos, dobijamo najbolje što se može izvući iz toga. Daleko od deklarisanih pralja sevdalinki, kojima je sevdah jedan od izraza da svoju tezgu naplate bolje, Sinanu je naš melos polje za muziciranje na svjetskom nivou.
Probrao sam jednu koja je najopipljivija. Na njegovim predavanjima na Akademiji više nam je svirao nego pričao, pa mi se ovaj snimak učinio toliko bliskim da me je opet bacio u svijet širine i otvaranja u svim pravcima. Harmonizira je klasično džezerski, sa tonusom u frigijskim okvirima, sa stalnom izgradnjom harmonije u kvartnom slogu. Te kvartne akorde nikad nisam čuo bolje nego kod njega, iako su nas napadali Debisijem i pokušavali nam približiti to puno ranije. Sinan ih je meni najbolje pokazao, bez ijedne riječi, samo svirajući, puno bolje nego ovi sa doktoratom iz harmonije, sa milion riječi i zadataka.
One netipične akorde za naš melos ubacuje na lake dobe, kao prolaznice, samo da bi obojio zvuk na svoj način. Melodiju pjeva (često naglas, na snimku možete čuti glas), pa se melodijska linija na klaviru često kida i nadovezuje. Kod njega to zvuči strašno dobro. Kao da je provlači kroz boje laga i načina.
Zadivljuje i stalni metar, čvrst i postojan i kod najosjetljivijih dijelova kompozicije (usporavanja, pasaža itd.). Forma je tipična džezerska - tema - improvizacija - tema. Na kraju možete čuti divnu progresiju u kvartnim akordima.
Jednom je rekao da je klavir dosta zahtjevan, jer je na njemu moguće imati tri elementa koja čine muziku - bas, harmoniju i melodiju, ali u tom bi slučaju ljudima trebale tri ruke. On ima dvije, a uvijek se čuju sva tri.