Ima nešto jako u ratnim pjesmama. Valjda zato što su pisane iskreno, iz srca. Sve odreda zvuče melankonično, toplo i imaju priču koja bi mogla napraviti veliki roman.
Ova mi je jedna od najdražih. Napisao i otpjevao ju je Kemo, a refren posvetio svom drugu Arsenu Dediću 1992. godine. Svaka strofa je posebna priča iz prošlog vremena ispričana slikama u stihovima. Refren odražava tadašnji duh opkoljenog Sarajeva - grozno je, moramo istrpiti ovo i nikome se ne ponovilo.
Ciganska pjesma sa stare trake
Vilsonovo, Baščarsija
Prva ljubav ostala.
Korpa sa bebom pred mojim vratima
Miriše Mostar u sitnim satima
Na Rondou ljubavi
Rođeni su ostali.
Dimnjačar na krovu, tvoje oči u mraku
Ćuprija na Drini, golub u zraku
Iz inata rođena
Behar grana procvala
Ako pitaš gdje sam sada
ne idem iz ovog grada
sve je moje ovdje ostalo,
Ako pitaš kako mi je
da ti roknu samo dvije
sve bi ti se samo kazalo
nikome se ne ponovilo.
Dugo, toplo ljeto, Zenica, tombola
Crno-bijeli TV, na njemu gondola
Frtalj hljeba crnoga
Boja teških godina.
Dva-tri metra snijega i tutanj ligura
Pusti Fiću kad ne pali dok ga raja ne gura
Na ormaru dunje dvije
Ja jos čuvam za tebe.
Onamo il' tamo, mlijeko, varenika
Svima ravno do mora, a more Zelenika
Od Makarske do Neuma
Uspomena ostala.
Nema komentara:
Objavi komentar