Kako smo podijelili naš haustor

Evo na šta liči ulaz

Prvo je moj komšija sa zadnjeg sprata Mile uzeo neke aparate za rezanje drveta. Kada je skontao da mu je lift premali, odlučio je da ih ručno iznese na četvrti sprat. Doveo je neke raje, a ja, pošto sam na prizemlju, odlučio sam da im pomognem.
Bilo je sve uredu do trećeg sprata gdje smo na hodniku zatekli dvadeset aluminijskih konstrukcija za agregate od našeg komšije Ive. Ivo inače ima malu kvadraturu, pa sav materijal koji dila mora da ostavlja u hodniku pored stepenica.
Tu je Mile strašno plano. Kaže - "ja i moja porodica ne možemo živjeti u ovakvoj zajednici!" Kontam i ne možeš kad vam obojici treba hangar za vaše poslove.
Dok je on galamio, izletio je Ivo. Kaže on - "što se meni žališ Mile, onaj Sulejman sa prvog ionako ima više prostora nego ja, riješi to sa njim. Nek meni da koji kvadrat i ja ću prenijeti konstrukcije dolje". Odemo mi do Sulje, a Suljo, inače predsjednik kućnog savjeta, priča na telefon. Priča sa Mjesnom zajednicom, traži neku lovu za asfaltiranje hodnika. Joj, kontam, opet mi valja trpit njegovu familiju kako buši hiltovkom po haustoru.
Elem, Mile i Suljo se tu posvađaju, sve to sluša Ivo i kaže - "ja bi da se mi ljudski podijelimo."
Tako se i dogovoriše. Mile je napravio svoj entitet na četvrtom i sproveo sebi kablovsku preko druge zgrade da gleda utakmice koje on hoće. I promijenio je naziv ulice na četvrtom spratu. Sad se zove Kraljeva.
Ivo, koji ima relativno malu kvadraturu, još muti Sulju da mu da ona dva kvadrata stepenica na razmeđu drugog i trećeg sprata. Uz obećanje da će se nekad poslije dogovoriti ko će ih renovirati. Promjenu naziva ulice na svom spratu je uradio brzo. Sad je Banova.
Suljo se dosta brine jer su mu javili iz Pošte da su zabrinuti zbog komplikovanosti adresiranja. Kažu da ako ostane ovakvo stanje, prestat će donositi poštu. I uvest će poštarinu za sve stanare za račune za haustor jerbo valja to sada posebno sortirati. Suljo je ipak dao svome spratu naziv Begova uz nadu da će se situacija inašalah prebroditi.
Ja sam na prizemlju, pa me ne sikiraju puno. Još mi je staro ime ulice, čuo sam da su ga planirali mijenjati, ali ja ću je zvati kako ja znam.
Svoje ime ne znam, jer mi nije bitno. Ionako me ne zovu na kafu više. Oni koji me zovu, znaju kako mi je ime.
A od cijele ove situacije diže mi se kosa na glavi. Među nama, sve kontam da im jedan dan odcvikam struju i vodu, nek se malo pozabave jednostavnijim problemima.
Ili da ostavim otvorena vrata od lifta, pa da ih gledam kroz špijunku kako psuju.
Kad bi ja bio predsjednik kućnog savjeta, pamtili bi me po zlu.